Alma Kratina: Svako dijete ima pravo na liječenje
D: Svako dijete, bez obzira na to kakve su okolnosti, mora imati neometan pristup zdravstvenoj zaštiti, međutim, u našoj zemlji to nije slučaj. Gdje možemo tražiti uzrok ovog problema – da li su trenutne zakonske odredbe prepreka za ostvarivanje prava na liječenje?
A.K.: Nažalost, živimo u zemlji u kojoj smo svakodnevno svjedoci primjera raznih oblika diskriminacije kojoj su izloženi građani u svim važnim segmentima života, a još kad se radi o uskraćivanjima ljudskih prava kategorijama koje trebaju dodatnu zaštitu kao što su djeca i starija populacija, onda je je jasno u kakvom sistemu živimo. Nemaju sva djeca bezuslovnu zdravstvenu zaštitu u Bosni i Hercegovini mada je naša zemlja potpisnica Konvencije o pravima djeteta kroz koju se država obavezala obezbijediti za svu djecu najveći mogući standard zdravlja. Ako promišljamo suštinski o tome gdje tražiti uzrok ovog i sličnih problema može se slobodno reći - ponekad u lošim zakonskim rješenjima, a tamo gdje su zakonska rješenja dobra u neprovođenju zakona. U konačnici, kao i za većinu velikih neriješenih pitanja u ovoj zemlji suština leži u ključnoj riječi a to je odgovornost.
No, u situacijama gdje uslijed nejasnih i nedovoljno definisanih odrednica u Zakonu o zdravstvenom osiguranju cijela jedna kategorija djece, od sedam do petnaest godina koji ne pohađaju nastavu a ne mogu biti ni osiguranici na osnovu roditelja jer ni oni ne ostvaruju pravo na zdravstvenu zaštitu, jasno je da je neophodno mijenjati zakon. Odgovorne institucije neovisno od ove činjenice moraju ulagati napore da ovu djecu uključe u redovno školovanje, no, to je proces i ne smije biti uslov da djeca imaju zdravstvenu zaštitu.
D.: Koje su problematične odredbe Zakona o zdravstvenom osiguranju Federacije Bosne i Hercegovine i šta je to što Vi želite promijeniti?
A.K.: Zbog nedefinisanosti i nedorečenosti u važećem Zakonu o zdravstvenom osiguranju postoji kategorija djece u dobi od sedam do petnaest godina koja nema baš nikakvo pravo na zdravstveno osiguranje. Naime, to su djeca koja ne pohađaju školu iz razloga rijetkih i hroničnih bolesti, siromaštva i zanemarivanja, a potiču iz porodica gdje ni roditelji nemaju zdravstveno osiguranje tako da ne postoji način da ostvare ovo pravo. Prijedlog izmjena važećeg Zakona o zdravstvenom osiguranju koji bi se uskoro trebao naći na dnevnom redu sjednice Zastupničkog doma predviđa da se ova nedorečenost u zakonu ispravi i zdravstvenom zaštitom obuhvate i djeca koja se nađu u pomenutoj situaciji. Naravno, to ne znači da prestaju napori odgovornih službi za uključivanje ove djece u redovni proces nastave no, s obzirom na to da to jeste proces koji traje različito dugo od slučaja do slučaja, kao odgovorno društvo ne smijemo dozvoliti da to bude limitirajući faktor za stjecanje statusa zdravstvenog osiguranika za dijete. Dakle, predviđenom izmjenom zakona i to po skraćenom postupku, potrebno je ispraviti ovu diskriminatornu odrednicu. Ponavljam, radi se uglavnom o djeci koja su u vrlo teškim životnim okolnostima i mi nemamo opravdanje za neispunjavanje njihovih elementarnih ljudskih prava.
Osim ove izmjene koja bi ukinula diskriminaciju prema pomenutoj kategoriji djece, Prijedlogom izmjena i dopuna Zakona o zdravstvenom osiguranju koji sam predala u parlamentarnu proceduru, ukinula bi se i prijava u iznimno kratkom roku (od 30 do 90 dana) na evidenciju službe za zapošljavanje kako bi se ostvarilo pravo na zdravstveno osiguranje nezaposlenih lica nakon otkaza, prestanka radnog odnosa ili gubljenja statusa učenika odnosno redovnog studenta. U praksi se dešava da zbog nepoznavanja propisa o rokovima za prijavljivanje upravo ove kategorije stanovništva ostaju bez zdravstvenog osiguranja
D.: Da li ovakve ili neke druge diskriminatorne odrednice postoje i u zakonima o zdravstvenom osiguranju Brčko distrikta i Republike Srpske?
A.K.: Kad je u pitanju rok za prijavu na Zavod za zapošljavanje kako bi se ostvarilo pravo na zdravstveno osiguranje nakon prestanka školovanja ili prestanka radnog odnosa ove diskriminatorne odrednice kroz zakon nema kako u Brčko distriktu tako ni u Republici Srpskoj. Dakle, ona postoji samo u Federaciji. Kad su u pitanju diskriminatorne odrednice svakako da smo, nažalost, u prilici navesti niz primjera. Na području Federacije, zbog iznimno složenog i komplikovanog sistema, pogrešno tumačenje nadležnosti između kantonalnog i federalnog nivoa vlasti, vrlo često svjedočimo slučajevima diskriminacije. Ona je evidentna i prema izvještajima Ombudsmana za ljudska prava u Bosni i Hercegovini. Nakon istraga ove institucije u protekloj godini prilikom prijavljivanja slučajeva diskriminacije prema djeci koja boluju od hroničnih bolesti date su jasne preporuke kantonalnim ministarstvima zdravstva kako bi se ukinula diskriminacija koja je nedvojbeno utvrđena i to za svaki kanton ponaosob, no, nemam informaciju da se bilo šta po ovom pitanju uradilo u kantonima. Dojam je da su se mnoga pitanja iz ove oblasti, kao uostalom i pitanje porodiljske naknade, ipak na bolji način riješila u Republici Srpskoj s obzirom na to da imaju jednostavnije uređenje u odnosu na Federaciju Bosne i Hercegovine.
D.: Kome postojeći Zakon o zdravstvenom osiguranju donosi najviše štete? Koje su kategorije djece najviše ugrožene zbog njega?
A.K.: Jasno je da je postojeći sistem zdravstvenog osiguranja i zdravstvene zaštite neodrživ i da vrlo često opstaje u uslovima improvizacije i požrtvovanosti medicinskih radnika. Reforma zdravstvenog sistema i sistema socijalne zaštite koja je dugo najavljivana zapravo u ovom momentu suštinski je na čekanju i zahtijeva donošenje seta novih zakona iz oblasti socijalne i zdravstvene zaštite. U čekanju suštinskih reformi ne smijemo dozvoliti da budu ugroženi životi. U ovom momentu mi nemamo luksuz čekati novi tekst Zakona o zdravstvenom osiguranju koji je u izradi posebno kad izmjenama možemo utjecati na to da se omogući bezuslovna zdravstvena zaštita za svu djecu. Uostalom, to je i obaveza zemlje koja je potpisnica Konvencije o pravima djeteta. Dakle, u ovom momentu, nepreciznim odrednicama važećeg Zakona o zdravstvenom osiguranju najviše štete se nanosi upravo najranjivijim kategorijama.
D.: Koliko kantoni i općine imaju ovlasti da interveniraju na ovakve diskriminatorne odredbe i da li je do sada bilo pokušaja da se nešto promijeni?
A.K.: Jasno je prema dosadašnjoj praksi i slučaju u Tuzlanskom kantonu gdje je u proteklom periodu grupa od 46 djece po navedenom osnovu ostala bez zdravstvenog osiguranja da je ovo situacija na koju se mora hitno reagirati. S jedne strane imate djecu koja ne pohađaju školu, dolaze iz marginaliziranih skupina, najčešće zanemarivani i u stanju siromaštva uz roditelje koji ni sami nemaju zdravstveno osiguranje i shodno tome ne uživaju baš nikakav nivo zdravstvene zaštite, a s druge strane imate nepreciziranu zakonsku odrednicu koja zapravo podržava ovakav status djeteta kao zdravstvenog osiguranika. Činjenica je da su kantonalna ministarstva u obavezi uskladiti svoje podzakonske akte sa zakonom koji dolazi sa federalnog nivoa, ali ponovo je veliko pitanje realnosti koliko će se u kantonalnim budžetima naći novca za ove namjene. Ono što je jasno je da vrlo često kantoni ne provode odluke koje dolaze sa viših nivoa vlasti, a što je najgore na postoji ni sankcija za takvo ponašanje. U konkretnom slučaju usudit ću se i reći, radi se zapravo o životima naše djece tako da nema opravdanja za one koji ne podrže ovakve predložene izmjene Zakona o zdravstvenom osiguranju. Nadam se da će usvajanjem predloženih izmjena u daljem postupku kantoni uskladiti svoje akte s usvojenim rješenjem i ispraviti ovu nepravdu prema djeci koja imaju od sedam do petnaest godina a iz određenih razloga ne pohađaju nastavu niti mogu biti osigurani kao članovi porodice osiguranika.
D.: Postoje li procjene koliko je djece na području FBiH zbog ovog zakona ostalo bez zdravstvenog osiguranja?
A.K.: Konkretan povod za suštinsko razmišljanje o ovoj izmjeni zakona je bio slučaj u Tuzli gdje su djeca ostala bez zdravstvenog osiguranja i pod velikim pritiskom nevladinih organizacija i javnosti glasno se progovorilo o ovom problemu. Jasno je da u svim kantonima ima slučajeva zanemarivanja djece, siromaštva i hroničnih i rijetkih bolesti uslijed kojih djeca ne mogu pohađati redovnu nastavu a potiču iz porodica gdje ni roditelji ne ostvaruju ovo pravo. U svakom slučaju, kantonalnim i općinskim budžetima bi se moralo naći rješenje za ovu djecu. Nezvanične procjene, jer nemamo podatak iz konkretnih procjena centara za socijalni rad i ministarstava zdravstva, idu u prilog činjenici da to nije opterećenje koje ne bi mogli podnijeti kantonalni i općinski budžeti kako bi se svoj djeci obezbijedio osnovni paket usluga zdravstvene zaštite. U svakom slučaju, to je i pitanje prevencije kojom bi se zasigurno smanjio broj slučajeva koji zahtijevaju složenije i skuplje zdravstvene usluge.
D.: Pored djece, zakon trenutno ugrožava i mlade osobe - srednjoškolce i studente koji izgube status učenika ili redovnog studenta, ali i djevojčice i žene iz marginaliziranih skupina. Zašto je to tako?
A.K.: Zbog nedostatka informacija, finansijskih sredstava (za prevoz i pribavljanje dokumentacije), te patrijarhalnog odgoja upravo te kategorije ne prijavljuju se u zakonskom roku na evidenciju nezaposlenih lica, te tako gube pravo na zdravstveno osiguranje sve dok ne pronađu zaposlenje ili ne postanu nesposobni za rad što u praksi za mnoge od njih najčešće znači trajan gubitak ovog prava. Kao odgovorni predstavnici zakonodavne vlasti moramo raditi na ukidanju diskriminatornih odrednica u zakonskim riješenjima kako bi građanima ove zemlje donijeli kroz takav rad osjećaj socijalne sigurnosti. Osim toga, neophodno je raditi na transparentnom informisanju stanovništva o pravima i načinima ostvarivanja prava koja po zakonima ove zemlje kao građani imaju.
