Djeca s poteškoćama u razvoju: Život u zatvorenom krugu

Prema podacima UNICEF-a, 63% djece u domovima bez roditeljskog staranja su djeca s poteškoćama u razvoju, a posljedica je to i izostanka rane intervencije.

 

Ova djeca su žrtva dvostruke diskriminacije, kao djeca bez roditeljskog staranja i djeca s poteškoćama u razvoju.

 

Svaka pojedinačna sudbina, nakon što prestane mogućnost njihovog boravka u domovima za nezbrinutu djecu, dio je kolektivnih tužnih sudbina. Život u izolaciji zasigurno je jedan od najtežih oblik života. A djeca ili već odrasli ljudi kad stignu u zavode, postaju potpuno nevidljiva kategorija stanovništva prema kojoj osobe bez poteškoća ne mogu razviti nikakav senzibilitet jer ih i ne sreću u zajednici.

 

 

''Sistem je postavljen radi sebe, a ne radi djece'', kaže Haris Haverić, direktor Sumera koji je fokusiran na procese deinstitucionalnog zbrinjavanja osoba starijih od 18 godina sa poteškoćama u razvoju, koje su ostale bez oba roditelja ili staratelja.

 

''Mi stvaramo nove familije, ne čekamo da nam se jave ljudi. Organizujemo život dvoje, troje do četvero u jednoj stambenoj zajednici koja bi bila uslovna za sve građane/ke ove države. To možemo vidjeti na Grbavici, u Hrasnom, Zenici, Petrovcu, Jajcu, u svim gradovima gdje Sumero sarađuje sa načelnicima i ministrima koji žele napraviti promjene. I u okviru postojećeg zakonodavstva mogu se naći načini za drugačije djelovanje za one koji to žele, ko ne želi reći će da je nemoguće'', objašnjava Haverić ističući primjer Zeničko-dobojskog kantona u kojem se uspješno provodi proces života u zajednici osoba s invaliditetom. 

 

Prema njihovim podacima, 2000 ljudi i oko 160 djece trenutno živi po zavodima zatvorenog tipa, gdje nisu samo zbrinute osobe s invaliditetom ili intelektualnim poteškoćama već i ljudi sa psihičkim oboljenjima, kojima se u okviru postojećih kapaciteta ne može pružiti adekvatna njega.

 

''To je davno prevaziđen koncept. Slobodno možemo reći da je zatvorski. Država Bosna i Hercegovina, ako ne napravi promjene, plaćaće odštete kao što je već pokrenuto sa presudom u Strazburu u slučaju Hadžimejlić i ostali. Mi smo Federalnom ministarstvu zdravlja i socijalne politike zajedno sa našim partnerom Vaša prava nudili da pomognemo da se proces deinstitucionalizacije ubrza, da se pomogne državi da napravi modele koji će omogućiti brži povratak u svaku od opština iz koje dolaze ti ljudi ili ta djeca, međutim oni imaju neku svoju viziju gdje su u ovoj godini namjenski pripremili dva miliona maraka za zavode zatvorenog tipa umjesto da usmjere kao podsticaj za razvoj života u lokalnoj zajednici.''

 

Haverić kaže i kako im je dodijalo slušati o procesima, promjenama zakona i analizama, jer ako postoji svijest donosilaca odluka koji se ne rukovode ličnim interesima, postoji i rješenje.

 

''Sve se svodi na to da su djeca isključena, ostaće domska djeca, kasnije postaju zavodski korisnici i od početka do kraja im se zna zatvoren krug, krug broja. Znam nekoliko mladića i djevojaka koji su svoj život u tom krugu završili relativno rano. Kad ovo govorim govorim prije svega kao čovjek koji želi da napravi promjenu.''

 

 

''Problem je i u djelovanju entiteta koji nisu normativno uredili pitanje zaštite djece'', objašnjava Mirsada Poturović, stručna saradnica na poslovima informisanja i komunikacija u JU Kantonalni centar za socijalni rad u Sarajevu, navodeći da nemamo razvijenu uslugu hraniteljstva kao što to imaju evropske zemlje, te da se hraniteljstvo reguliše u nekoliko tačaka kroz nekoliko zakona umjesto jednog kako je bilo u prijeratnoj praksi.  

 

Djeca sa poteškoćama u razvoju bez roditeljskog staranja idu iz institucije u instituciju umjesto u lokalnu zajednicu. I onda kada odu u lokalnu zajednicu, bez adekvatne podrške u njoj, dolazi do dodatnog traumatiziranja i pogoršanja stanja djeteta. 

 

''Djeca sa poteškoćama u razvoju se kasnije kao odrasli sreću sa još većim poteškoćama. Jer u domu su prezaštićena u socijalnom smislu. Ali dom nikada nije najbolje rješenje za dijete, nije bez razloga Makarenko rekao i najgora porodica je bolja od najboljeg doma. Sad koliko je ta teza tačna, to je upitno, ali ima ona svoje uporište'', smatra Mirsada Poturović.

 

 

U sarajevskom Zavodu za specijalno obrazovanje i odgoj djece Mjedenica koji uz školu ima i internat, školuju se i djeca s poteškoćama u razvoju bez roditeljskog staranja.  

 

''Jedna grupa djece nam dolaze iz Dječijeg doma Bjelave i oni dolaze ovdje na nastavu, poslije nastave u produženi boravak i poslije produženog boravka se opet vraćaju u svoju jedinu kuću - Dječiji dom Bjelave. Mi im organizujemo prevoz. Druga grupa djece su djeca koja borave u internatu sve vrijeme dok internat radi a to je isključivo u vrijeme škole. Tokom raspusta odlaze ili u hraniteljske porodice ili srodničke porodice ili ponovo u Dječiji dom Bjelave jer imamo i takvih primjera gdje djeca samo tokom raspusta borave u Domu. Mjedenica je ove godine rektivirala započeti program promocije hraniteljstva sa kolegama/icama iz Kantonalnog centra za socijalni rad i Hope and Homes for Children . Već smo imali i susrete sa hraniteljskim porodicama. Pozitivni su efekti jer hraniteljima puno znači da se upoznaju, razmijene iskustva, usavrše vještine... Postoji i dosta hranitelja u čijim porodicama postoji tradicija hraniteljstva djece s poteškoćama u razvoju još od predratnog perioda'', kaže Elma Mulalić, socijalna radnica u Zavodu mjedenica, te navodi pozitivan primjer kao poticaj za hraniteljstvo, a riječ je o dječaku kom je Mjedenica pronašla hranitelje i promijenila život.

 

''Dijete sa nižim intelektualneim sposobnostima i psihičkom nestabilnosti, nakon što je veći dio života provelo u dvije ustanove, zahvaljujući hraniteljskoj porodici postao je stabilniji, veseliji i otvoreniji dječak.''

 

U medijima najčešće imamo priliku čuti pozitivne priče o uspjesima djece bez roditeljskog staranja. Njih treba promovisati svakako, ali iza svake takve priče mnogo je više onih neispričanih o životima koji počinju i završavaju se u institucijama.