Inkluzija u obrazovanju, diskriminacija na djelu

Prva presuda protiv diskriminacije u BiH, donesena je u julu 2010. godine u korist učenika s posebnim potrebama. S obzirom na to da Ministartvo Hercegovačko-neretvanskog kantona nije obezbijedilo učeniku adekvatan pristup osnovnom obrazovanju i uslove za njegovu inkluziju u redovnu nastavu, a to je u prvom redu stručni asistent/ica, presuda je donesena u korist učenika i njegovih roditelja.

Sud je tokom postupka utvrdio da se kao pomoćni stručni saradnici u nastavi mogu na volonterskoj osnovi angažirati apsolventi pedagoških akademija, svršenici učiteljskih škola ili nastavnici koji još nisu položili pravosudni ispit, tako da je opravdanje da se zbog finansija ne može obezbijediti pomoć u nastavi učeniku/ci sa posebnim potrebama, odbijeno. Značajno je istaći da je ova presuda mostarskog suda, prva ovakve vrste kojom je dokazano da se kroz obrazovni sistem u BiH direktno ili indirektno provodi diskriminacija učenika sa posebnim potrebama.

Jedan od većih problema je nedovoljna educiranost stručnog kadra. Sa ovom konstatacijom se slaže i mr. sci. Vesna Varunek, prva magistrica inkluzivnog obrazovanja u BiH, koja je znanje i kompetencije iz ove oblasti stjecala u Norveškoj. Mr. sci. Vesna Varunek je savjetnica za razrednu nastavu i vanredna saradnica na PMF-u Sveučilišta u Mostaru, na Odsjeku za predškolski odgoj. ''Djeca sa posebnim potrebama imaju pravo pohađati redovnu nastavu, ali tome se opiru naše predrasude. Proći će puno vremena od onog kategoričkog ne, do da prihvatanju drugih i drugačijih. S druge strane, učitelji koji rade sa djecom sa posebnim potrebama u školama, nisu dovoljno educirani ni obučeni za takav rad, a nisu ni dovoljno plaćeni niti imaju bilo kakvu potvrdu i priznanje svoga rada. Smatram da bi uvođenje licenciranja nastavnika od nezavisne komisije moglo da riješi ove propuste, jer bi primjerice svakih pet godina, učitelji imali potrebu da uče i polažu ispite, da bi zadržali licencu za rad sa djecom sa posebnim potrebama'', naglašava mr. Varunek, dodajući da se učitelji koji u svojim odjeljenjima imaju učenike sa posebnim potrebama, umjesto da stimulišu, kažnjavaju dodatnim opterećenjima, kao što su sekcije, a da se njihov dodatni rad sa učenicima i njihovim roditeljima ni na koji način ne vrjednuje.

Od projekta do projekta

U reformu osnovnog obrazovanja čiju okosnicu čini inkluzija djece sa posebnim potrebama, ušli smo, a da prethodno nisu ispoštovani svi potrebni uslovi za to, ni materijalni, ni kadrovski, ni finansijski. Da bi se inkluzija opravdala, sporadično ministarstva obrazovanja dodjeljuju grantove nevladinim organizacijama koje rade sa djecom sa posebnim potrebama i njihovim roditeljima i tako samo poušalno pokušavaju riješiti ovaj problem. No, kako inkluzija nije sistemski riješena, projekti se prekidaju i nastavljaju svakog polugodišta i po dobijanju novčanih sredstava za inplementaciju.

Kako nema sistemskog rješenja ni za inkluziju, a ni za integraciju osoba s posebnim potrebama u bh. društvo, brojne nevladine organizacije pokušavaju kroz svoje aktivnosti da rade na prihvatanju drugih i drugačijih. Jedna od njih je i NVO altruista Svjetlo Sarajevo, koja radi sa mladima sa intelektualnim teškoćama. Sa ovim pozitivnim primjerom integracije osoba sa posebnim potrebama koje se svojim radom i trudom žele predstaviti javnosti i pri tome ne izazivati saželjenje, nego suosjećanje, završavamo priču o onima koji su isti, ali ipak malo drugačiji.

Nadamo se da će njihovi sugrađani imati više empatije i da ih neće gledati kao osobe u stanju potrebe, nego kao osobe sa posebnim potrebama. A svi mi, više ili manje, imamo posebne potrebe.