Ljudska prava: slučaj Amerika
Politika Sjedinjenih Američkih Država nije preterano sklona međunarodnom sistemu ljudskih prava, pa zvuči gotovo kao promašena karijera kada vam neko kaže da više od 30 godina predaje tu oblast na univerzitetu. No, karijera profesora Richarda L. Siegela je daleko od promašene – pored akademskog rada, prof. Siegel ima zavidno iskustvo na polju borbe i zaštite civilnih i građanskih prava od 60-ih godina prošlog vijeka do danas, a punih 13 godina bio je predsjednik Američke unije za građanske slobode (American Civil Liberties Union) u Nevadi. Razgovaramo sa njim o građanskim slobodama i diskriminaciji u Americi, te sposobnosti ove zemlje da - na sebi svojstven način – prihvata različitosti.
''Kada razgovarate na temu ljudskih prava u SAD'', objašnjava prof. Siegel, ''važno je shvatiti logiku američkog eksepcionalizma. Suštinski, Amerika vjeruje u ljudska prava za sve, ali ih posmatra isključivo kroz vizuru svog ustava i Akta o građanskim pravima iz 1964. – ne i međunardonih obaveza i konvencija. Amerika ne trpi pridike sa strane, i mislim da je to tipično za sve 'velike' zemlje, poput Kine, Rusije ... mada, mislim da smo jedina zapadna zemlja koja ima takav stav. Većina građana ove zemlje zaista vjeruje da je Amerika najbolja i najveća zemlja na svijetu, ostajući potpuno slijepi za probleme poput prenatrpanih zatvora, nejednakosti u obrazovanju, smrtnu kaznu ... Problem je u tome što smo vrlo parohijalna nacija koja ne želi da uči iz primjera i iskustva drugih'', napominje on.
Profesor Richard L. Siegel: demografija mijenja politiku
Diskriminacija.ba: Sa druge strane, govorite i o sposobnosti Amerike da se mijenja, da pravi takve korake u prihvatanju razlika koji su do prije 10 godina bili nezamislivi?
R.L. Siegel: LGBT zajednica, rasna nejednakost, položaj žena... nekoliko trendova je tu bitno. Jedan je promjena demografske slike Amerike u proteklih nekoliko godina, koju je očigledno najbolje znala da iskoristi Demokratska stranka – Obama je uspio da privuče 96% afro-američkih glasova. Zatim, tu je i hispano-američka zajednica, koju su Republikanci (opet) vrlo nesmotreno zapostavili, ali ju je iskoristio Obama. Konačno, demokrate su uspjele da privuku veliki broj glasova među ženama i LGBT zajednicom, koja po meni, predstavlja najveće iznenađenje u smislu promjene stava većine prema njoj. Tu se desila promjena generacija, današnje stanovništvo je mnogo sekularnije, nema toliko identifikacije sa konzervativnim religijskim sistemima, tako da se i stav većine prema ovom pitanju promjenio. Naravno, značajna je razlika između velikih gradova i ruralnih oblasti, u kojima – i pored svih migracija – i dalje živi nekoliko miliona ljudi. Srednji Zapad, Jug su i dalje dosta zatvorene sredine, i onie kojie po bilo čemu 'odudaraju' od većine teže preseljenju u veće gradove. Ja sam odrastao u New Yorku, koji je grad različitosti, ali je istovremeno vrlo katolički i jevrejski. Kada sam prije 25 godina došao u Nevadu, to je bio mali šok za mene, ali sada kada posmatram sa strane nevjerovatno mi je koliko se i Nevada promijenila po pitanju, recimo, politike prema LGBT zajednici, ili prema imigracijskom pitanju.
Diskriminacija.ba: Šta je sa rasnim razlikama i diskriminacijom, da li se tu stvari mijenjaju?
R.L. Siegel: Ne onako i onoliko koliko bi mogle, ali iskreno, prije 30 godina ne bih sanjao o tome da imamo predsjednika koji je Afro-amerikanac. Nedavno sam čitao članak o integraciji hispano zajednice, koja – navodno – ide dosta dobro, američkih muslimana, posebno u dijelovima u kojima ih ima u značajnom procentu (u Mičigenu, na primjer, čine 15-20% populacije). Veličina određene grupe igra vrlo značajnu ulogu. Na primjer, u Nevadi se nije prihvatio nijedan anti-imigracijski zakon, jer hispano zajednica čini više od 50% stanovništva. U Arizoni, prije nekoliko godina donet je vrlo oštar zakon kada su u pitanju imigranti, jer se većina (bijelog) stanovništva protivila 'meksikanizaciji'. I, šta se desilo – ekonomija je počela rapidno da pada, turizam, poljoprivredna proizvodnja ... To je bila dobra lekcija drugim državama – nemojte donositi zakone koji ugrožavaju prava većeg dijela populacije. Demografija mijenja politiku, politika mijenja političare. Ali, ja ne želim da 'prodajem' sliku Amerike kao obećane zemlje. Puno je recimo, antimuslimanskih stavova i javnih govora, koji te emocije znaju da umotaju u vrlo fine, suptilne poruke. Tu je i novac – američkom politikom dominiraju bogati ljudi, koje morate imati da bi organizovali lobiranje za interese svoje zajednice.
Diskriminacija.ba: Šta biste izdvojili kao najveće izazove ljudskim pravima u SAD danas?
R.L. Siegel: Mogao bih satima da govorim o tome kako borba protiv terorizma krši osnovna prava građana u SAD, i važno je imati na umu da se oko te politike slažu i Demokratska i Republikanska partija, nema razlike. Ali, u mom radu stavljam fokus na obrazovanje i krivično pravo. Mnogi naši problemi proizilaze iz očajnog obrazovnog sistema, i tu je velika razlika između javnog i privatnog sistema. Uvijek se naglašava razlika u rezultatima, ali malo ko želi da govori o razlikama u resursima – javne škole u Nevadi su ispod svakog standarda, tek 50% učenika završi srednju školu! Čak i kada se uprava javne škole dobro organizuje, nemaju sredstava da plaćaju bolje profesore, da održavaju dodatne programe. Također, važno je pomenuti da su većina njihovih učenika/ca iz hispano, afro-američke I siromašnih bijelih zajednica. Kao rezultat, imate naciju koja je vrlo ignorantna, nema pojma o tome šta se dešava van granica njihove države, niti ih interesuje. Mislim, evo primjera - Amerikanci ratuju u Iraku ali ne znaju šta je razlika između sunita i šiita.
Diskriminacija.ba: Bili ste aktivni učesnik pokreta za građanska prava 60-ih godina. Da li misliste da je takav pokret moguć danas?
R.L. Siegel: Pokret je doneo Akt o građanskim pravima, 1964. godine, koji je postao realnost zahvaljujući Martinu Lutheru Kingu i afro-američkim crkvama. Pokrenuli su pitanje rasne (ne)jednakosti, ali i rodne. Mnogi su bili protiv ideje da se tada povlači i pitanje položaja žena, jer su mislili da će to biti glavna prepreka usvajanju Akta, ali nije – i danas imamo tu političku osnovu za rodnu jednakost. Model pokreta iz 60-ih služio je kao osnova za feministički, LGBT pokret... Ali, danas imamo za svako pitanje po jedan pokret. Ideja 60-ih nije bila da se pitanje ravnopravnosti 'cjepka' na linijama identiteta. Na primjer, nije mi pošlo za rukom da dobijem aktiviste/ice iz LGBT pokreta za neka pitanja koja su bitna za hispano ili afro-američku zajednicu; ili da uključim muslimanske zajednice u neke zajedničke inicijative. Teško je natjerati ljude da misle o drugima koji nisu dio njihove grupe, i to je veliki problem kada govorimo o ljudskim pravima i ostvarivanju jednakopravnosti.
