Konstitutivni narodi kao manjine

U dugom nizu dejtonskih apsurda, s kojima ljudi u Bosni i Hercegovini žive već gotovo dva desetljeća, ustalila se čudna kategorija, nepoznata u političkoj i društvenoj praksi drugih zemalja – kategorija manjinskih naroda. Njeni pripadnici su u posebnom, dakako neželjenom statusu - pripadaju jednom od tri konstitutivna naroda, ali kako žive u entitetu većinski drugog naroda, u praksi su brojčana manjina, izložena različitim vidovima pritisaka, segregacije i opstrukcija, piše portal www.mediaonline.ba.

Pravno konstitutivni - u stvarnosti manjine

U čestim raspravama o pravima manjina ne mogu se pronaći jer su pravno konstitutivni na cijelom prostoru Bosne i Hercegovine, pa su tako uglavnom prepušteni sami sebi. Ova kategorija uglavnom obuhvata povratnike, Bošnjake i Hrvate u Republici Srpskoj i Srbe u Federaciji. Suočeni su sa teškim ekonomskim i socijalnim problemima, nezaposlenošću, nepostojanjem uslova za školovanje, ali i raznim vidovima opstrukcije vlasti s jedne i potpune nezainteresovanosti s druge strane. Najbolja slika stanja ovih ljudi može se sagledati u vrlo jednostavnoj rečenici Jasmina Bajrića, vjerskog službenika u povratničkim bošnjačkim selima na romanijskom platou u Republici Srpskoj.

“Slabo i od opštine, i inače od države BiH, entiteta i tako dalje. Ne znam više ni kome da se čovjek obrati, kome da kaže da pripada - jer oni dole nas ne prihvataju da smo njihovi, ovi nas ne prihvataju ovdje, tako da mi maltene nismo ničiji.”
 

Povratkom se gube prava

I dok se prava pripadnika manjina bar deklarativno pokušavaju definisati zakonskim rješenjima na evropskom nivou, prava pripadnika konstitutivnih naroda kao manjina daleko su od svake ozbiljne rasprave. Političari ih se sjete tek u vrijeme predizbornih kampanja, obećavajući im bolje uslove, komunikacije, infrastrukturu i podršku, ali sve to se zaboravlja odmah nakon izbornih rezultata. Manjinski narodi žrtva su nedorečenosti i nelogičnosti Dejtonskog sporazuma, odnosno ustava zemlje, a apsurdi ove uvredljive formulacije ogledaju se u svim segmentima njihovog života, upozorava izvršni direktor Helsinškog komiteta za ljudska prava u Bosni i Hercegovini Muhamed Džemidžić.

“Imate stotinu primjera. Pogledajte broj uposlenih Bošnjaka i Hrvata u javnim preduzećima i ustanovama u Republici Srpskoj, ili obrnuto – pogledajte broj uposlenih Srba u Federaciji na odgovornim mjestima. Takvi slučajevi su pravi rariteti, pravi izuzeci. Svaki građanin Bosne i Hercegovine morao bi imati jednaka prava, bar u ovim elementarnim stvarima: pravo na školovanje, na obrazovanje, pravo na zdravstvenu zaštitu, pravo na ostvarivanje socijalnih prava, pravo na penziju, nadoknadu za invalidninu i tako dalje. Povratkom na svoje ognjište on to gubi, gubi prava koja je dobio u jednom od dva entiteta. Dakle, sva prava kod nas su izvedena iz kolektiva, a ljudska prava pripadaju pojedincu. Ljudsko pravo je univerzalno pravo i ono pripada građaninu Bosne i Hercegovine, a ne Hrvatu, Srbinu, Bošnjaku i, kako se ovdje kaže, ostalim. Dakle, to apsolutno ne može da funkcioniše. “

Taoci politike

Pripadnici konstitutivnih naroda, koji su se našli u poziciji manjine, praktično su taoci politike, odnosno političkih elita proisteklih iz rata. Zbog stalnih težnji da se ratni ciljevi ostvare u miru, povratnici su se našli na udaru otvorenih opstrukcija i obespravljenosti, a cilj svega je sprečavanje povratka, smatra predsjednica Društva za ugrožene narode u Bosni i Hercegovini Fadila Memišević.

“Nije bilo političke volje za taj povratak, ni međunarodne zajednice ni domaćih političara. I manjinski narodi, onih pet posto, koliko je Radovan Karadžić zacrtao u svom planu, se ostvarilo. A kakva su im prava – nikakva. Pogledajte koliko je njih zaposleno, koliko je... to je već incidentna pojava ukoliko oni koji su se vratili ostvaruju neka svoja prava. Dejtonski ustav je omogućio taj aparthejd, nažalost, on je omogućio da manjine nemaju prava, pa tako ni manjinski narodi. Ko onda vodi računa o tim ljudima koji su se vratili, hajde da i ja upotrijebim taj izraz - o manjinama?. Jedini način da se promijeni ovakva situacije je promjena ustava.”

Srebrenica: slika političkih i pravnih protivrječnosti

Pukotine u ustavnim i zakonskim rješenjima gurnule su ove ljude na margine i u najosjetljivijem segmentu ljudskih prava – u učestvovanju u izbornim procesima. Srebrenica je posljednjih mjeseci pred predstojeće lokane izbore u oktobru u centru pažnje javnosti, a taj primjer je najupečatljivija slika bosanskohercegovačkih političkih i pravnih protivrječnosti. Različitim malverzacijama i izbornim inženjeringom do apsurda su dovedeni istinski povratnici u Srebrenicu, koji na sopstvenoj koži iskušavaju sve političke zamke s kojima se suočavaju pripadnici manjinskih naroda. Najveći broj njih doista živi u Srebrenici, ali su zbog socijalne i zdravstvene zaštite i drugih vidova pomoći prijavljeni na nekim adresama u Federaciji BiH jer su zakoni o tim pravima različiti u dva bh. entiteta. Upravo ti ljudi, koji su svoju sudbinu ponovo istinski vezali za Srebrenicu, nemaju pravo da odlučuju o sopstvenoj sudbini, a fiktivno prijavljeni ljudi u toj opštini imaju pravo da glasaju u tom gradu, pojašnjava ovu nelogičnost zamjenik načelnika Opštine Srebrenica Ćamil Duraković.

“Sad će na lokalnim izborima u Srebrenici glasati fiktivno prijavljeni Srbi iz Srbije i drugih opština i fiktivno prijavljeni Bošnjaci koji još nisu spremni da se vrate i da ovdje žive. I to je klasična otimačina”

Problemi pripadnika konstitutivnih naroda, koji su čudnim pradoksima postali manjina, ne ogleda se samo u političkoj neravnopravnosti. Istina, nakon završetka rata u vladajućim krugovima bili su gotovo isključivo prisutni politički problemi, suočavali se sa političkim preprekama, sa različitim potkopavanjima u procesu prijavljivanja, dobivanja ličnih karata i drugih dokumenata. Međutim, kako je vrijeme odmicalo, politički elementi sve više su uzmicali pred ekonomskim. Povratnik u Busovaču Dujko Stanišić upravo u tome prepoznaje najveću obespravljenost pripadnika takozvanih manjinskih naroda.

“Kod mladih ljudi prvi problem je posao, zaposlenje, jer ne živi se ni od kuće, ni od donacije ni od zidova, nego se živi od rada, vlastitog rada i sredstava koja se stvaraju prilikom rada”
 

Pripadnici konstitutivnih naroda u statusu manjine već cijelu vječnost žive razapeti između nasljeđa ratnih zbivanja, prepuštenosti samih sebi i činjenice da su taj nakaradni termin, kojim su obilježeni, prihvatili i domaći političari i javne osobe i međunarodni zvaničnici. Štaviše, deklarativnu priču o zaštiti prava manjinskih naroda mnogi od njih pokušavaju prikazati kao civilizacijsko dostignuće i vrijednost, umjesto da samo njeno postojanje obilježe jedinom racionalnom formulacijom – eklatantnim primjerom segregacije i obespravljenosti, primjerom izrugivanja civilizaciji na početku trećeg milenija.

*Tekst je u cjelosti preuzert sa portala www.mediaonline.ba