Kada država krši sopstvene zakone
Svakodnevnica osoba sa invaliditetom određena je diskriminacijom – posebno onom koja se dešava na tržištu rada. Zakon o profesionalnoj rehabilitaciji, osposobljavanju i zapošljavanju osoba sa invaliditetom donesen je 2010. godine u Parlamentu Federacije BiH. Njegova funkcija je jasna u samom nazivu.
Nalaže da se do ove - 2013. - na svakih šesnaest uposlenika u svim državnim institucijama, javnim i privatnim preduzećima mora uposliti jedna osoba sa invaliditetom.
Formiran je i Fond za profesionalnu rehabilitaciju, osposobljavanje i zapošljavanje osoba sa invaliditetom, koji treba da pomogne u tom procesu otvaranja tržišta rada za osobe sa invaliditetom. Međutim, stvarnost je daleko drugačija od bajkovite priče usvojene u Parlamentu Federacije.
Nazif Hodžić, sekretar Udruženja RVI Ilidža, pojašnjava kako je Zakon još uvijek daleko od primjene u praksi zapošljavanja. „Ja ne poznajem nikoga ko se kroz ovaj Zakon zaposlio, odnosno da je našao bilo kakav posao na otvorenom tržištu rada. To je samo slovo na papiru. Prošle godine mi smo imali jedan slučaj gdje je naš član konkurisao na mjesto portira u osnovnoj školi. Imao je sve prednosti za to radno mjesto u odnosu na druge kandidate, ali direktorica škole je primila kandidata koji je u rodbinskoj vezi sa njom. Toliko o tome koliko se Zakon primjenjuje.“
Priča o diskriminaciji osoba sa invaliditetom na tržištu rada počinje sa pitanjem ophođenja države prema toj populaciji. Prije svega državne institucije trebale bi na različitim nivoima zapošljavati osobe sa invaliditetom i biti primjer poslodavcima. Tu su naravno još i javna preduzeća. Predsjednik Upravnog odbora Udruženja paraplegičara i oboljelih od cerebralne paralize Kantona Sarajevo, Sabahudin Kreljić, ističe kako se sama država ne pridržava donijetog Zakona. „Evo uzmimo za primjer Fond za rehabilitaciju, osposobljavanje i zapošljavanje osoba sa invaliditetom koji je državna institucija. Većina ljudi koji su zaposleni tamo nisu invalidi. Fond je ipak namjenjen za marginaliziranu populaciju ljudi, osobe sa invaliditetom. Zašto invalidna osoba ne može raditi u nekoj opštinskoj kancelariji, ili na šalteru? U Pošti, BH Telecomu ili Elektroprivredi, makar na šalteru ako nije obrazovana za neko drugo radno mjesto ?“
Na provedbu Zakona posebno utječu predrasude društva prema invalidnim osobama, koje ih stigmatiziraju kao nesposobne i bezvrijedne. Sabahudin Kreljić ukazuje i na situacije u kojima ljudi „odmah gledaju da li se možeš popeti na prvi sprat“, odnosno „da li ti nešto fali“. Nazif Hodžić takođe govori o tome kako poslodavci otvoreno degradiraju i obezvrijeđuju ovu grupu ljudi. „Često poslodavac na grub način kaže direktno: 'Neću da te gledam kako hodaš, ili da li možeš da hodaš. Mene zanima zdrava osoba koja može efikasno i brzo završiti posao.' Znači pored toga što osobi ne da posao, poslodavac je psihički dotuče takvim ophođenjem i komentarom,“ navodi on.
Kazna za nezapošljavanje osoba sa invaliditetom je novčana naknada koja se uplaćuje Fondu. Iznosi 25% od prosječne plaće u Federaciji BiH. Plaća se na svaku invalidnu osobu koja nije zaposlena na određeni broj uposlenika. Ali, ne postoji organ koji će vršiti kontrolu uplaćivanja novčanih naknada. „Nema kontrole poslodavaca u pogledu zapošljavanja ili uplaćivanja novčane naknade za osobe sa invaliditetom. Tu postoji jedna praznina u Zakonu u kojem nije definisano ko provodi tu kontrolu“, tvrdi Risto Nišić, rukovodilac Sektora pripreme i razvoja u Fondu.
Gospodin Kreljić ističe da naknadu za nezapošljavanje ne uplaćuju ni velika državna preduzeća poput Elektroprivrede i BH Telecoma, a o manjim preduzećima ne treba ni govoriti. Ipak, bitno je naglasiti da se uplaćivanjem novčanog iznosa Fondu ne spriječava diskriminacija invalidnih osoba na tržištu rada. One i dalje ostaju socijalno isključene. „Još gore bi bilo da oni ne moraju platiti tu naknadu, to je u redu, ali naknada nije pravo rješenje. Ipak je najbolje kada poslodavci imaju interesa u zapošljavanju osoba sa invaliditetom. Kada žele zaposliti, to je pravo rješenje“, ističe Fikret Zuko, izvršni direktor Udruženja slijepih Kantona Sarajevo.
Druge opcije zapošljavanja invalida , osim otvorenog tržišta rada, su privredna društva, zaštitne radionice, samozapošljavanje i radni centri. Riječ je o upošljavanju osoba sa invaliditetom pod posebnim uvjetima gdje osobe moraju imati najmanje 60% invaliditeta. Programi upošljavanja finansiraju se iz Fonda. Gospodin Kreljić tvrdi da postoji neadekvatna raspodjela finansijskih sredstava. „Prošle i pretprošle godine kada su se dijelila finansijska sredstva iz Fonda ona su bila podijeljena nekim organizacijama koje su pokrivale dugove, a ne zapošljavale ljude. To znači da je određeni dio ljudi privilegovan koji radi u radionicama i pritom te radionice stvaraju gubitak. Uopšte se ne radi na efikasnosti i sistematičnosti, nema organiziranosti.“
U procjeni radne sposobnosti osoba sa invaliditetom zastupljen je takozvani „medicinski model“ kojim se procjenjuje značaj oštećenja ili nekog nedostatka. Gospodin Zuko govori kako se procjena ne obavlja na zadovoljavajući način. Pojašnjava da se korištenjem „medicinskog modela“ fokus stavlja na fizički ili neki drugi nedostatak. Faktički registruje se samo ono što osobi nedostaje, a preostalim sposobnostima se ne posvećuje značaj.
Usvojeni Zakon iz 2010. godine je dao okvir djelovanja kada je riječ o osobama sa invaliditetom, ali potrebno ga je doraditi. Nažalost dijeli sudbinu mnogih drugih zakonskih rješenja u BiH koja se ne primjenjuju. Epilog toga je da se još uvijek ne nazire socijalna inkluzija osoba sa invaliditetom kroz konkurentnost na tržištu rada. Međutim rješenje ovog problema ne skriva se samo u provedbi Zakona. Nažno je i mijenjati društvenu svijest, raditi na pozitivnoj percepciji ove grupe ljudi koja raspolaže različitim znanjima, stepenima obrazovanja i vještinama koje ih čine ravnopravnim članovima našeg društva.
