Južnoafrička Republika: Mitovi tranzicije

Prošlo je nepunih dvadeset godina od potpunog ukidanja apartheida u Južnoafričkoj republici. Ipak, dvije decenije poslije moguće je postaviti pitanje o uspješnosti tranzicije, odnosno o stanju demokracije u ovoj državi danas.

 

Koliko se toga istinski promijenilo? U kojoj su mjeri iznevjerene nade polagane u obećanje pravednosti, jednakopravnosti i boljeg života? Upravo o tome piše jedan od najpoznatijih južnoafričkih dramaturga, Mike van Graan, u tekstu The A to Z of things we cannot simply blame on apartheid (or did not expect in a democratic South Africa), prenijetom na web portalu This is Africa. U svojevrsnom A – Z leksikonu, autor nudi pregled problema u današnjoj Južnoafričkoj Republici za koje nije moguće kriviti isključivo apartheid i njegovu zaostavštinu, kako to u svojim retoričkim istupima čini vodeća partija te zemlje. 

 

Rasna segregacija iz vremena aprtheida duboko je upisana u današnju društvenu stvarnost. Multirasna i tolerantna Južna Afrika, kako tvrdi autor, predstavlja ništa drugo do mit koji se recitira na značajnim državnim i sportskim manifestacijama – zbilja je sasvim drugačija. Dok je rasna šarenolikost rezervirana za društvene elite, većina crnih Afrikanaca i dalje je marginalizirana, osuđena na siromaštvo i neravnopravnost.

 

Nizak ekonomski standard, nezadovoljavajuća razina obrazovanja kao i izvjesni kulturalni čimbenici, onemogućavaju jednakopravan društveni položaj i adekvatno političko učešće za veliku većinu crnih Afrikanaca. Međutim, postojeće političke elite ne samo da ne čine ništa kako bi se takvo stanje promijenilo, nego ga aktivno održavaju i produbljuju jaz – takav bi jaz bilo preciznije okarakterizirati, naglašava autor nekoliko puta, kao jaz između bogatih i siromašnih.

 

U 2008. godini, ispod granice siromaštva živjelo je 48% stanovništva. Iako je procenat smanjen u odnosu na prethodne godine, smanjen je jedino zahvaljujući vladinim programima donacija a ne zbog programa zapošljavanja i otvaranja novih radnih mjesta. Takvo je stanje, prema mišljenju autora, velikim dijelom posljedica makro-ekonomskih politika i strategija instruiranih sa Zapada, a što za rezultat ima postotak od 35% do 45%  nezaposlenog radno sposobnog stanovništva.

 

I dok vodeća politička partija insistira na tome da zbog naslijeđa apartheida nije moguće očekivati da se postojeće društveno-ekonomsko stanje promijeni »preko noći«, društvene su i političke elite pak »preko noći« postajale milionerima, čime se klasna nejednakost od 1994. godine znatno povećala i zaoštrila. Tako, 20% stanovništva zaradi 70% nacionalnog prihoda, dok 20% najsiromašnijeg stanovništva zaradi svega 3%.

 

Kada je riječ o položaju crnih Afrikanaca, u periodu nakon rušenja apartheida aktivno se radilo na preraspodjeli dobara, ali nikako i na mijenjanju logike ekonomskih struktura naslijeđenih iz apartheida, dok su se programi ekonomski programi osnaživanja crnih Afrikanaca iz vremena ANC-a (Afrički nacionalni kongres) uglavnom svodila na osnaživanje podobnih grupa i pojedinaca, koji postojeću paradigmu zahvaljujući tome nisu trebali dovodili u pitanje ili su je čak i zagovarali.

 

Neravnopravan položaj crnih Afrikanaca u odnosu na Bijelce vjerovatno najbolje ilustrira podatak da je u 2013. godini 87% zemlje bilo u posjedu Bijelaca, dok crni Afrikanci iščekuju reformu kojom bi im bila vraćena zemlja oduzeta tijekom režima apartheida. Sa druge strane, finansijski podsticaji za farmere i poljoprivrednike su, iako postoje, vrlo mali, odnosno nedovoljni za održivost i razvoj vlastite proizvodnje, dok se zemljišni posjedi elite u ovoj zemlji konstantno povećavaju i pretvaraju u luksuzne golf terene, igrališta, vinograde i sl.

 

Uprkos širokom spektru ekonomskih problema, nakon prvih demokratskih izbora u ovaj zemlji, vlada je počela se sa ulaganjem enormnih količina finansijskih sredstava u kupovinu naoružanja – iako su se takve investicije kasnije pokazale kao bespotrebne. Naime, sredstva namijenjena za ove svrhe, kako napominje autor, mogla bi se iskoristiti za finansiranje potrebitijih struktura kao što su zdravstvo (lijekovi za osobe oboljele od AIDS-a i sl.) ili školstvo, kao i za razvijanje strategija za smanjenje siromaštva.

 

Iako bi obrazovanje trebalo biti ključni mehanizam u borbi protiv rasizma i osnaživanja crnih Afrikanaca – kao 1976. i 1980., kada je edukacija igrala značajnu ulogu u borbama protiv apartheida – stanje je u njemu zabrinjavajuće: kao primjer, autor navodi podatak ni da nakon dvadeset godina demokracije, 95% škola nema školske biblioteke. Također navodi, kako je obrazovanje za crne Afrikance ispod svih standarda, što održava stanje visoke stope nepismenosti ili nezadovoljavajuće razine obrazovanosti, što jeste način održavanja neravnopravnosti i marginaliziranosti ove populacije.

 

Stanje ljudskih prava u Južnoafričkoj republici na zabrinjavajućem je nivou. Tom u prilog govori podatak da dnevni prosjek počinjenih ubistava iznosti 40 (14000 godišnje), od kojih veliki dio biva zasnovan na mržnji, odnosno predsrasudama ili političkim interesima. Tako nerijetko žrtvama bivaju LGBT osobe, ali i »zviždači«, politički oponenti, demonstranti i sl. U tom smislu, rasizam predstavlja dominirajući, ali ne i jedini problem kada su u pitanju kršenja ljudskih prava.

 

Slično je i sa općenitijim stanjem pravde, gdje je siromašno stanovništvo u znatno nepovoljnijem položaju u  odnosu na one bogate, koji vrlo često koriste veze, moć i novac kako bi izbjegli suđenja, smanjili kaznu ili ubrzali sami proces. Siromašno stanovništvo godinama čeka na pokretanje sporova i uglavnom su prinuđeni koristiti usluge javnog pravobranilaštva koje je znatno nekvalitetnije i uglavnom ne radi u interesu klijenata. Stoga je česta pojava da pojedinci preuzimaju pravdu u svoje ruke, jer ne vjeruju pravnom sistemu.

 

Kada je riječ o položaju žena, u odnosu na stanje za vrijeme apartheida moguće je zabilježiti određeni progres: žene su postale dijelom javnih institucija, uključene su u politiku i sl. Ipak, žene se nastavljaju suočavati sa različitim oblicima nasilja, jer je patrijarhat snažno ugrađen u kulturu. Tako, žene podnose vrijeđanja i maltertiranja, a frapirajući je podatak da na svakih 8 sati jednu ženu usmrti njezin partner, što Južnoafričku republiku čini jednom od zemalja sa najvišom stopom ove vrste ubistava. Nadalje, u 2012. godini zabilježeno je više od 66000 silovanja od čega je tek 4500 sudski procesuirano, dok su tzv. »korektivna silovanja« crnih lezbijki skoro pa uobičajena pojava – osim ovih zabrinjavajućih podataka, navodi autor, žene su suočene sa siromaštvom, nezaposlenošću, stalnim strahom od HIV infekcija, kao i drugim problemima koji svjedoče izrazito teškom položaju žena u ovoj zemlji.

 

Stanje mladih također je teško. Iako dvije trećine ukupnog broja stanovništva čine mlađi od 35 godina, paradoksalno, od ukupnog broja nezaposlenih, 70% posto otpada upravo na mlađe od 35 godina. Hiljade domova vode tinejdžeri jer su izgubili roditelje, a tinejdžerska trudnoća, upotreba alkohola i narkotika kao i samoubistva su vrlo izraženi među mladim ljudima, dok je stopa mladih zaraženih HIV-om među najvećim u svijetu.

 

Iako je naslijeđe apartheida, kako zaključuje autor, duboko upisano u ekonomske, društvene, političke, kulturalne ali i psihosocijalne pore života u državi, nemoguće je ne uvidjeti poraz obećane demokracije koja u dvadeset godina nije iznjedrila nikakve značajne promjene. Nezaposlenost je mnogo veća nego u vrijeme apartheida, kriminal, korupcija i rapidno bogaćenje elita preplavile su društvenu stvarnost, dok bolesti poput HIV-a ne prestaju harati, zahvaljujući nezainteresovanošću vlade i nedovoljnim ulaganjima.

 

Cenzura nad protokom informacija, kao i u samoj sferi umjetnosti, korupcija (procjenjuje se da je čak 47% stanovništva u određenom trenutku dalo mito), hapšenja političkih protivnika i suzbijanje slobodne i nezavisne misli, kontrola medija realnost su iza »postera« afričke demokratije. Iako se stvari ne mijenjaju preko noći, sigurno je da danas prava adresa za traženje odgovornosti nije stari režim apartheida, nego politički menadžment ''demokratske'' Južnoafričke Republike.

 

Nije teško povući paralele sa postratnim stanjem u Bosni i Hercegovini. Iščekujući »kraj tranzicije«, političke elite koriste svaku priliku podsjetiti nas da smo »ratom razoreno društvo« identificirajući u ratu uzroke svih današnjih problema. I dok stanje ekonomskih, socijalnih i ljudskih prava, čini se niti u jednom segmentu ne doživljava nikakav progres, političari su spremni uvjeravati nas da se »stvari ne mijenjaju preko noći«. Povećanje siromaštva i nezaposlenosti, krah ekonomije, korupcija, kriminal, neslobode medija i razoreno obrazovanje (u kojem, pored ostalih problema, i danas vlada segregacija) skoro su pa preslika stanja opisanog u tekstu Mikea van Graana.

 

Ostaje još samo upitati se kada ćemo smoći snage za traženje odgovornosti na pravoj adresi?