Intervju: Renata Schmidtkunz

 

Film prati Ruth na putovanju kroz mjesta koja su označila njen život: Beč, grad u kojem je rođena i u kojem je naučila šta znači antisemitizam, Kaliforniju, u kojoj je našla svoj drugi dom, Izrael, za koji kaže da ga osjeća drugim domom premda ondje nikada nije živjela, te mjesta u koja je upisano stradanje Jevreja u Drugom svjetskom ratu – memorijalne centre Yad Vashem i Bergen-Belsen. Umjesto podsjećanja na činjenice iz nacističkog perioda Njemačke i Austrije, koje smo davno trebali naučiti, pred gledaocima se odmotava priča o kompleksnoj ličnosti Ruth Klüger, njenom komplikovanom odnosu s majkom, predanošću ali ne i emocionalnošću prema sinovima, odnosu sa prijateljem koji je u mladosti bio pripadnik Hitlerove mladeži, profesionalnim uspjesima, te konačno, ambivalentnom odnosu prema vlastitoj traumi. 

 

 

 

Rediteljka Schmidtkunz i danas 81-godišnja Ruth Klüger prisustvovale su projekciji filma u Sarajevu, u subotu, 10. novembra, posvetivši prisutnima nekoliko minuta svog vremena u okviru popratnih razgovora Doksanje sa... 

 

 

“Ja sebe nikad nisam ni vidjela kao žrtvu. Ne mogu reći za sebe ‘Dolazim iz Auschwitza’”, rekla je Klüger gledaocima u sali kina Meeting Point. Na pitanje iz publike da li, nakon svog iskustva, ima poruku za mlade u BiH, Klüger je odgovorila: “Nemam poruku za mlade u ovoj zemlji, budući da su oni trenutno puno bliži tragediji nego ja, tragediji koja se dogodila Bosni i Hercegovini. Ponekad mislim da je jedino što su ljudi naučili iz nacističkog perioda to kako da izgrade koncentracione logore. Ne vjerujem da se ista tragedija neće ponovo dogoditi, budući da se već dogodila. Dogodila se u BiH, događa se u ovom trenutku negdje u svijetu.“

 

 

Rediteljka Renata Schmidtkunz se, kako je rekla prisutnima, za ličnost Ruth Klüger zainteresovala nakon čitanja njenih autobiografskih knjiga, u kojima je Ruth opisala kroz šta je prošla. Svojim filmom je željela dati uvid u kompleksnu i fascinantnu ličnost Ruth Klüger kakva je ona danas. “Željela sam prikazati šta istinski znači nastaviti sa životom, kreirati vlastitu sudbinu”, dodala je Schmidtkunz. Projekciju filma Pejzaži sjećanja – Život Ruth Klüger u Sarajevu iskoristili smo za razgovor sa Renatom Schmidtkunz. 

 

 

 

 

 

Schmidtkunz: Željela sam snimiti ovaj film jer sam osjećala ljutnju zbog svih tih filmova o holokaustu u kojima je stavljen naglasak na Hitlera i tračeve vezane za njegov život i Drugi svjetski rat u cjelini. Ono što je mene zanimalo je pitanje moći i načini na koje diskriminacija i diskvalifikacija ljudskog bića djeluju. Kad sam počela čitati knjige Ruth Klüger, dobila sam dio odgovora na to pitanje. 

 

U svojoj autobiografiji, knjizi Još uvijek živa, Ruth opisuje iskustva iz rata iz perspektive djeteta i ondje pronalazite dječiju iskrenost koja se ogleda u njenom jeziku i jednostavnom pogledu djeteta na stvari, bez primjesa ideologije i pokušaja političke korektnosti, nego naprosto viđenju djeteta koje ne razumije stvari koje se dešavaju oko njega. Knjige Ruth Klüger, jednako autobiografije i njeni eseji na temu feminizma, mene su lično natjerale na razmišljanje i željela sam njena razmišljanja i taj podsticaj na razmišljanje prenijeti i drugima. 

 

Mogu reći da su razmišljanja Ruth Klüger promijenila i moj način gledanja na holokaust. Znate, ja dolazim iz njemačke porodice, premda iz komunističke, a ne nacističke porodice, ali kao Njemica imam historijsku obavezu na posebno pažljiv odnos prema holokaustu. U njenim djelima sam pronašla način tematiziranja holokausta koji dotad nisam nigdje pronašla, istovremeno vrlo ličan i vrlo distanciran od njene intime, i željela sam da ljudi saznaju za to. Ruth svojim čitaocima poručuje: “Koristite svoj mozak kako biste shvatili historijske činjenice, a ne ideologiju bilo koje vrste. Pokušajte sami odgovoriti na pitanja pravde i nepravde, razmišljajući o ljudskom biću, a ne brojkama.”

 

 

 

 

Schmidtkunz: Vaša zemlja Bosna i Hercegovina trenutno prolazi kroz taj proces kako i da li oprostiti, a ono što Ruth ima reći za taj proces je: nije na meni da opraštam bilo kome. Ne mogu oprostiti nepoznatom zločincu koji mi je ubio brata i oca, to je ono kako Ruth Klüger razmišlja. Drugo na čemu Ruth insistira je donošenje odluka, preuzimanje odgovornosti za donošenje odluka, jer kad donosite odluke ne možete više biti u poziciji žrtve. A odluke možete donositi čak i onda kad vam se čini da neko drugi drži konce, samo ne smijete zaboraviti na slobodu koju imate.

 

Ruth svoje tvrdnje potvrđuje i vlastitim primjerom. Ona je preživjela koncentracioni logor isključivo zato što je kao trinaestogodišnjakinja donijela odluku da će, zajedno s majkom, pobjeći iz marša smrti. Dok su vođene od Auschwitza do Bergen-Belsena, ona je bila ta koja je prepoznala priliku za bijeg i odlučila i u ime svoje majke. Iskoristivši trenutak u kojem su svi, zatvorenici i čuvari, bili umorni od pješačenja i izgladnjeli, misleći samo na komadić kruha koji im sljeduje, Ruth je rekla majci: “Ne idemo po kruh, sad je trenutak za bijeg.”

 

 

 

 

Schmidtkunz: To je bila i namjera filma, da prikaže veličinu Ruth Klüger i bez same priče o holokaustu. U Austriji i Njemačkoj preživjele žrtve holokausta tretiraju “u svilenim rukavicama”, ali njihov govor tijela istovremeno poručuje: “Ne znam baš šta da radim s tobom”. Prije nego što sam prvi put srela Ruth, već bila sam nekoliko puta u Izraelu i upoznala sam mnogo ljudi koji su preživjeli holokaust, kao i onih čije su porodice došle na prostor Palestine u tridesetim godinama 20. vijeka. Zbog toga nisam patila od te vrste nesigurnosti, nisam imala dojam da se trebam izvinjavati Ruth za zločine koje je preživjela i to mi je pomoglo u saradnji s njom.

 

U Ruth sam prvenstveno vidjela strastvenu feministkinju i iznimnu intelektualku, što me u potpunosti očaralo. Još nešto: ona nije osoba koja će se ponašati kako se od nje očekuje da bi zadovoljila imperativ pristojnosti. Ona je beskompromisna i u potpunosti iskrena prema sebi i drugima, što je također bilo fascinantno za mene. Bilo je zanimljivo posmatrati je i u ulozi majke, bake, gdje je mnogo nesigurnija nego na drugim poljima, a ništa manje zanimljivi nisu ni njeni nacionalni identiteti: ona nije Evropljanka, ali ni Amerikanka, a istovremeno je i Evropljanka i Amerikanka. 

 

 

 

 

Schmidtkunz: Njemačka je prošla kroz ozbiljniju denacifikaciju nakon Drugog svjetskog rata od, npr. Austrije, ali u obje zemlje i danas imate stalno podsjećanje da se na žrtve holokausta i Jevreje u cjelini mora posebno paziti, mora se biti svjestan, mora se, mora se... Ali, nisam sigurna koliko ljudi to zaista osjećaju. Dat ću vam dobar primjer. Kad smo Ruth i ja posjetile Bergen-Belsen, direktor tog memorijalnog kompleksa želio nas je provesti kroz nekadašnji koncentracioni logor i smjesta je počeo pričati o njegovoj arhitekturi, a da ni u jednom trenutku nije upitao Ruth Klüger kako se osjeća na tom mjestu. Moj zaključak je da, koliko god on bio odličan historičar – sigurna sam da je naučio napamet svu priču denacifikacije Njemačke – ne znam postoji li išta iza te političke obaveze da pazite kad govorite o Jevrejima. 

 

 

 

 

Schmidtkunz: Da, to stoji u njenoj knjizi koja je pisana još početkom devedesetih godina. Ona je sama izrazila želju da posjetimo Bergen-Belsen i bio je to težak trenutak, ali Ruth je osoba koja neprestano propituje stvari i pokušava ih sagledati iz različitih uglova. U filmu se može vidjeti kako ona kritizira detalje koje je zatekla u memorijalnom kompleksu Bergen-Belsena, a već u narednom trenutku shvatite da nije baš zadovoljna ni time kako izgleda najvažniji izraelski memorijalni centar, Yad Vashem. To je ono što moramo naučiti od Ruth Klüger, da preispitujemo sve, ne pristajući na ono što nam zvanična politika servira. 

 

 

 

 

Schmidtkunz: Ruth ne bi razmišljala ovako kako razmišlja da ne preispituje i samu sebe. Na početku snimanja filma stalno me pitala: “Ali, ko želi gledati ovo?”. Mislim da ni danas, uprkos svim prepunim kino salama, nije svjesna zašto ljudi žele gledati film o njoj.

 

 

 

 

 

Schmidtkunz: Nakon selidbe u SAD, Ruth se nije vraćala u Beč, a nije ga željela ni posjećivati, što znači da je tokom dugog vremenskog perioda konzervirala svoja sjećanja na Beč iz svog djetinjstva, pun antisemitizma, u kojem je njena porodica opljačkana i na kraju i izgnana. U posljednjih desetak godina, Ruth je omekšala svoj stav prema Beču i počela posjećivati svoj rodni grad, pa čak pristala i na to da zgradu u kojoj je živjela kao djevojčica konačno pokaže svom sinu. Međutim, šta imamo u današnjoj Austriji? Dvije desničarske partije koje osvajaju gotovo 10 posto glasova na izborima. Spomenuti stav Ruth Klüger možda i nije tako zastario. 

 

 

 

 

Schmidtkunz: Taj problem je kompleksan. Ruth je, naravno, najprije općenito imala problem sa njemačkim jezikom. Nakon što je s majkom stigla u SAD 1947, njih dvije nikad više nisu progovorile njemački jezik međusobno, premda su u tom trenutku jedva znale engleski. Potom se Ruth vjenčala za Nijemca, rođenog u Berlinu, s kojim također nikad nije govorila njemački, osim kad su željeli nešto tajiti od djece. Sve to vrijeme vodila ju je jaka želja da se integriše u američko društvo, a to je podrazumijevalo da govorite engleski jezik. S druge strane: da su njeni sinovi ikad zaista željeli naučiti njemački jezik, mogli su, zar ne? To je vrlo lično, ali i kulturološko pitanje za cijelu njihovu porodicu.

 

 

 

 

Schmidtkunz: Da budem iskrena, nisam sigurna da društva u cjelini mogu učiti. Komunizam je pokušao nešto takvo, pa ipak nije uspjelo na dugi rok. Mislim da mogu učiti pojedinci, koji onda mogu pomoći drugima da uče, te da društvo može ponuditi svima da budu dio tog procesa učenja.