Gašenje Dnevnog centra za djecu koja obavljaju rad na ulici?

U Centru za djecu koja obavljaju rad na ulici zatičemo 10-ak djevojčica i dječaka.  Dok najmlađi među njima pokušavaju posložiti dijelove slagalice ili su zaokupljeni izradom papirnatih ukrasa, djeca školskog uzrasta biraju DVD za podnevno kino. Među njima je i četrnaestogodišnjak, koji završava šesti razred. Najjači je u školi, kaže sa smiješkom. Žao mu je, dodaje, djece koja su primorana na prosjačenje, naglašavajući da se on ne bavi time, već pomaže majci, koja prodaje robu na pijaci. Njegov san je da postane automehaničar, o čemu mašta i njegov prijatelj, učenik osmog razreda, kojem su u Centru najdraže sportske aktivnosti. Trećeg dječaka, najmlađeg među njima, zadirkuju riječima: “On bi volio biti fudbaler. Kineski fudbaler.” Interna šala izaziva bujicu smijeha, dok odlaze ka prostoriji koja se pretvara u kino-salu. 

Hrana, druženje i učenje

U Sarajevu je u julu 2009. osnovan Dnevni centar za djecu koja obavljaju rad na ulici. Djeca se tamo mogu okupati, jesti, dobiti čistu odjeću i igrati sa drugom djecom i učiti. Otvoren je za svu maloljetnu djecu sa ulice. U Dnevnom centru rade dva pedagoga, psiholog, socijalna radnica, profesor tjelesnog odgoja i dva medijatora u zajednici – pripadnici romske nacionalnosti, koji obilaze porodice korisnika i rade na izgradnji povjerenja, ali i 46 volontera – studenata pedagogije, psihologije i socijalnog rada.

Dvoje uposlenika Centra, zajedno sa volonterima, gotovo svakodnevno odlaze na teren – obilaze raskrsnice, ulice poput Titove i Ferhadije, u kojima je zabilježen značajan broj djece koja se bave prosjačenjem, te ih na taj način informiraju o uslugama koje Centar nudi. Oni, također, obilaze i lokacije koje slove za rizične, gdje djeca borave zajedno sa roditeljima, odnosno osobama koji se bave organiziranim prosjačenjem.

Centar, kao što je u nazivu istaknuto, funkcionira na dnevnom zbrinjavanju – tokom nekoliko sati, a jedan od primarnih ciljeva je suzbijanje prosjačenja. Tokom tri godine rada evidentirano je 410 korisnika – 155 djevojčica i 255 dječaka. Najviše je djece koja pripadaju domicilnom stanovništvu – iz različitih općina Kantona Sarajevo, dok se procenat od 20 posto odnosi na djecu koja ilegalno borave na području KS-a sa svojim roditeljima, a dolaze iz drugih kantona, Republike Srpske ili su strani državljani. Oko 93 posto djece – od ukupno evidentiranih korisnika – ostvarilo je jedno od prava iz socijalne zaštite poput izvoda iz matične knjige rođenih, zdravstvenog osiguranja, dječijeg doplatka i sl., a 54-ero djece upisano je po prvi put u redovan školski proces. Centar dnevno posjeti, u prosjeku, 22 djece. Pružiti djeci siguran prostor oslobođen predrasuda, moto je kojim se rukovode uposlenici.

Prvi odlazak u kino

Ciljanu populaciju čine djeca iz socijalno ugroženih porodica, sklona prosjačenju, skitnji i problemima s disciplinom, te djeca pod rizikom od zlostavljanja, trgovine ljudima, prostitucije i prosjačenja. Najviše registriranih korisnika – čak 366, tokom trogodišnjeg perioda rada, romske su nacionalnosti. Roditelji u početku pokazuju izvjesnu dozu nepovjerenja i bojazni da je Dnevni centar ustanova koja će im oduzeti roditeljsko pravo, a djecu uputiti na zbrinjavanje u dom. “Međutim, kad pridobijemo njihovo povjerenje, vrlo rado šalju djecu u Centar, gdje ih učimo raznim socijalnim vještinama”, objašnjava psihologinja Aida Lepirica, dodajući: “Neka djeca su prvi put vidjela kino, jer smo ih mi vodili na projekciju". 

Djeca najčešće samoinicijativno posjećuju Centar, ističu uposlenici, čak i ona kojima “trafikeri”, kako ih u Centru nazivaju, to ne dozvoljavaju, organizirajući se na način da primjerice, dvoje, ostane na raskrsnici, dvoje dođe u Centar, kako ne bi bilo primjećeno da ih nema. “Saradnja sa većinom roditelja je zadovoljavajuća, izuzev sa onim ljudima za koje se pouzdano zna da organiziraju prosječenje. Imaju po 20, 30-ero djece u jednoj kući i djeca svakodnevno idu 'na posao' na raskrsnice”, navode u Centru, a time bi trebalo da se bave nadležna tužilaštva, Ministarstvo unutrašnjih poslova FBiH i Ured državnog koordinatora za borbu protiv trgovine ljudima.

Organizirano prosjačenje 

“Od januara do kraja maja 2012. u Dnevni centar je došlo 60-ero nove djece i 35 posto te djece su strani državljani. Kada je riječ o strukturi, to su uglavnom djeca koja su veoma odgojno zapuštena, djeca koja pripadaju grupi stanovništva romske nacionalnosti – koji se sele od grada do grada, ovisno o tome gdje ima 'više posla '”, ističe Kanita Kuli, koordinatorica u Centru. Izuzme li se Kanton Sarajevo, najčešće dolaze iz sjeveroistočne Bosne, odnosno iz Modriče i Doboja, zatim iz Zeničko-dobojskog kantona, a u slučaju drugih država – iz Srbije, odnosno sa područja Kosova . "Sva ta djeca koja dođu u Sarajevo budu na istim lokacijama, otprilike, jer su to uvezane porodice, koje se dugo znaju i sva djeca rade za nekoliko osoba i na taj način preživljavaju. Svjesni su toga da ilegalno borave na prostoru KS-a, ali s obzirom da još uvijek niko nije procesuiran zbog organiziranog navođenja djece na prosjačenje, više se i ne boje sankcija, a kamoli prijetnje da bi im se nešto moglo desiti. Oni  'slobodno rade', organiziraju djecu u svrhu prosjačenja i to im prolazi prilično dobro. Ogromne svote novca se zarađuju, ovisno od lokacije, a djeca na Stupu mogu zaraditi i do 200 KM za jedan dan– jedno dijete”, tvrdi koordinatorica Kulić.

Problem finansiranja

U vrijeme kada je Centar osnovan – kao zajednički projekat JU Kantonalni centar za socijalni rad Sarajevo i međunarodne organizacije Save the Children Norway, predviđeno je da postane dio sistema socijalne zaštite, te da se finansira sredstvima iz budžeta (na kantonalnom nivou). Kao privremeno rješenje za posljednja tri mjeseca (april, maj, juni) dio sredstava – za plaće uposlenika i zakupninu prostora – obezbijedile su općine Stari Grad, Novi Grad, Centar i Ilidža. Ukoliko i druge općine budu imale sluha, gašenje Centra bi se mogućno prolongiralo – za dodatni mjesec-dva.

No, da bi se u potpunosti izbjeglo, nužna je hitna reakcija Vlade Kantona, na čijim se sjednicama o značaju Centra govorilo, ali bez konkretnih poteza. Zatvaranje Centra direktno bi utjecalo na povećanje broja djece na ulicama, smatra Kanita Kulić, a, koja kaže: “Bila bi smanjena kontrola djece koja se nalaze na raskrsnicama. Država ni na jedan način ne vodi evidenciju o broju djece na ulicama, niti o tome odakle dolaze, kojeg su uzrasta, zašto se tamo nalaze, a to su sve podaci do kojih se moglo doći u Dnevnom centru“.

Riječi poput: “Seko, daj mi pola marke”, gotovo svakodnevno izgovaraju mališani koje susrećemo duž sarajevskih ulica, često bose ili oskudno odjevene i na najnižim temperaturama. Te svojevrsne mantre mijenjaju ovisno o spolu i godinama prolaznika, nastojeći potaknuti i najtvrdokornije da posegnu za novčanikom. Vozače na raskrsnicama presreću timovi djece, opremljeni spužvama i plastičnim bocama vode sumnjive boje, podižući brisače. Ta djeca često prehranjuju porodice radeći na ulici kao perači prozora. Dnevna zarada – bilo da se radi o pranju automobila, preprodaji robe ili organiziranom prosjačenju – kreće se od 20 do 200 KM.  Centar je mnogima od njih bio jedina nada, no ukoliko se do kraja juna ne riješi pitanje finansiranja ove ustanove, djeca će ponovo biti prepuštena sebi, odnosno ulici.