Fedra Idžaković: Mijenjati Zakon o zabrani diskriminacije
D: Nakon pet godina od donošenja Zakona o zabrani diskriminacije (2009. godine), stav je mnogih da je najvažnije da je ovakav zakon usvojen. Da li je Zakon ispunio očekivanja?
F.I.: Prvo, dobro je da je ovakav zakon donesen. Iako je diskriminacija bila navedena u raznim zakonima kao jedan od članova, teško je bilo boriti se na sudu. Sada je drugačije, i Zakon jeste zapravo najvažniji za sud. Nevladin sektor je dosta toga radio na terenu - od informisanja građanstva o tome šta je uopšte diskriminacija, da Zakon postoji, kako ga možemo koristiti. Međutim, nevladine organizacije rade posao države. Prije svega, mislim na praćenje i dokumentovanje slučajeva diskriminacije, pružanja besplatne pravne pomoći, razgovora sa ljudima, ohrabrivanja da progovore o tome šta im se dešava.
D: Koji su to konkretni problemi koji koče veću efikasnost zakona?
F.I.: Jedan od najvećih problema je to što se ne razlikuje slučaj diskriminacije od slučajeva kršenja ljudskih prava. Drugo, veliki broj građana i građanki, ali i institucija, ne zna da Zakon postoji, a ako znaju, znaju površno i ne znaju šta tačno podrazumijeva.
Također, postoji strah kod građana/ki da prijave diskriminaciju, jer postojeći mehanizam zaštite od odmazde - ako ste prijavili diskriminaciju ili svjedočite - nije dovoljan da vas zaštiti. Postoji i problem nepovjerenja u institucije. Postupci koji su hitne prirode, često traju mnogo duže, ili implementacija presude traje jako dugo. Dakle, ne dobijete ono pravo koje vam je sud rekao da imate.
Također, ono što je vrlo problematično je što nemamo sistemskih slučajeva. Primjera radi, osobe sa invaliditetom su na najrazličitije načine sistemski ugrožene, jer im nije osigurano pravo pristupa institucijama, u fizičkom smislu. Diskriminisane su u zdravstvenom sistemu, u socijalnom sistemu, kroz kategorizaciju invaliditeta. Postoji i sistemska diskriminacija prema nacionalnim manjinama, Romima na primjer.
Takvih postupaka, koji bi pokrenuli pitanje sistemske diskriminacije je malo. Neki slučajevi su se vodili pred sudom - na primjer, slučaj '2 škole pod 1 krovom', gdje je problem etnička sagregacija djece, a koji je vodila organizacija 'Vaša prava BiH'. Međutim, i tu je politika umiješala prste. Dodatno, da bi se borili protiv sistemske diskriminacije, mora se usaglasiti veliki broj drugih zakona, i to je problem. Zakon o zabrani diskriminacije je obavezao državu da usaglasi svoje zakonodavstvo sa ovim zakonom, što naravno niko nije uradio.
D.: U ovih pet godina koliko zakon postoji, donete su neke presude, međutim, one su “mrtvo slovo na papiru”. Zašto imamo takvu situaciju?
F.I.: Problem neprimjenjivanja sudskih presuda je već dvadeset godina prisutan u BiH, na svim poljima. Imamo presude Ustavnog suda koje se ne provode. To je jako zabrinjavajuće, a istovremeno postoje mehanizmi kojima možete spriječiti neprimjenu. Druga stvar je politička konotacija problema diskriminacije. Dobar primjer je slučaj sestre Jane -Martine Katović, u Glamoču - slučaj diskriminacije, koji je potpuno jasan, koji je dobijen na sudu, ali se presuda ne primjenjuje, jer postoje jaki politički otpori. Možemo mi imati zakon, ali ako ne budemo istovremeno radili na tome da se politička klima promjeni, onda nemamo ništa.
D: Na osnovu dosadašnjih iskustava, da li mislite da je potrebno mijenjati Zakon?
F.I.: Zakon treba mijenjati. Recimo, pitanje rokova za prijavljivanje diskriminacije, koji su dosta ograničavajući (prema Članu 13. Zakona, 'rok za podnošenje tužbe je 3 mjeseca od dana saznanja o učinjenoj povredi prava, a najduže jednu godinu od dana učinjenja povrede.' ). Dešava se da građani/ke ne znaju rokove, pa naknadno prijave slučaj, jer su kasno saznali za zakon i samo zbog toga slučaj propadne.
To su neke procesne stvari, a ima i nekih materijalnih odredbi Zakona koje su takođe problematične. Invaliditet se uopšte ne spominje kao osnova diskriminacije (Član 2. Zakona), seksualna orijentacija i rodni identitet nisu baš najbolje definisani u Zakonu.
Trebalo bi osnažiti i prekršajnu odgovornost, ukoliko ne postupate prema odlukama Ombudsmena.
Posebno, treba zaštiti ljude koji prijavljuju diskriminaciju. Dakle, dosta je mjesta gdje bi trebalo ''pojačati'' Zakon. Sada već imamo pet godina prakse u primjeni Zakona, na osnovu tih iskustava se promjene trebaju definisati. Također, Zakon se mora do kraja uskladiti sa zahtjevima EU, jer najveći broj standarda ugrađenih u zakon dolazi iz Antidiskriminacijskih direktiva EU, ali nisu do kraja provedene.
Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice BiH je već pokrenulo neku inicijativu da se sačini jedna radna grupa za izradu izmjena Zakon. Mi smo ispred NVO sektora tražili naše direktno učešće u tom postupku, jer je vrlo važno da od samog početka budemo tu i da utičemo na sami postupak, a ne samo kasnijim komentarima, to je malo teže.
D.: Da li je naše pravosuđe bilo spremno za ovakav revolucionarni zakon?
F.I.: Po mom mišljenju, nije. Mada, sada možemo govoriti od slučaja do slučaja. Bilo je zaista dobrih presuda, koje su bile dobro obrazložene, međutim veliki broj sudija ima problem sa tumačenjem šta jeste, šta nije diskriminacija. Takođe, veliki problem je i “prenošenje tereta dokaza”, odnosno pitanje do koliko vi, kao neko ko je izložen diskriminaciji, morate podnijeti dokaza da ste bili diskriminirani? U praksi se dešava da naše kolege za svoje klijente moraju podnijeti najveći broj dokaza da bi se uspjelo u postupku, što je problematično, a i nije bilo tako zamišljeno u standardu prenošenja tereta dokaza - prema Zakonu, tužena strana trebda da podnosi dokaze da nije počinjena diskriminacija (Član 12. Zakona). Naše pravosuđe nije spremno, ne edukuje se i čini mi se da imamo problem i sa čitanjem Zakona.
D.: Smatrate li da Instituciji Ombudsmena treba dati veću ulogu u borbi protiv diskriminacije?
F.I.: Pa, kada bi imali jednog Ombudsmena koji bi mogao da donosi odluke jednoglasno, koji bi bio oslobođen političkih pritisaka i kada bi ta centralna institucija bila dovoljno osnažena da ona zaista predstavlja jedno nezavisno tijelo, ona bi mogla puno da uradi. Zajedno sa dobrim prekršajnim odredbama i velikim kaznama, moglo bi puno više da se uradi. Međutim, nezavisnost je ključni preduslov da se to desi.
D: U odnosu na zemlje regiona, gdje je Bosna i Hercegovina u primjeni Zakona o zabrani diskriminacije?
F.I.: Pa tu smo mi negdje... Hrvatska je malo odmakla, jer je morala da odmakne. Tamo je ozbiljniji pristup rješavanju problema diskriminacije, ali to ne znači da je situacija na terenu drugačija. Ne može se tu baš biti precizan. Oni su recimo mnogo više uradili na promociji zakona. Nažalost, cijeli region je tu negdje. Mi možda kaskamo zbog kompleksne administracije. Diskriminacija je problem svugdje u svijetu, ali razlika je u efikasnosti mehanizama koji je mogu spriječiti, i u tome koliko su građani/ke upoznati sa njima i spremni da ih koriste.
D: Smatrate li da je diskriminacija generator svih ostalih problema u društvu, poput korupcije, nezaposlenosti, itd.? Da li bi se efikasnijom primjenom ZZD-a, odnosno smanjenjem diskriminacije, efikasnije riješavali i ostali problemi?
F.I.: Može se sve to dovesti u vezu. Na primjer, svakodnevno svjedočimo diskriminaciji pri zapošljavanju, u smislu da se posao dobija na osnovu političke ili nacionalne pripadnosti, a ne kompetencija, pa onda na ključnim mjestima u institucijama ne dobijamo uvijek najbolje ljude. I time se onda pravi taj domino efekat, generiše se čitav niz problema. Generalno mislim da nam je potreban cjelovit pristup - ne može se riješavati samo problem korupcije ili diskriminacije, pa kada se to riješi, sve ostalo će biti bolje. Ne, moramo raditi paralelno na svim problemima - imamo zakone, hajde da ih počnemo primjenjivati.
