Diskriminacija u osnovnim školama se nastoji sakriti

 

 

S.B.: Udruženje u kojem sada radim osnovano je 2007. godine. Bio je to jedan veliki projekat finansiran od strane World Vision-a i State Department-a jer smo mi tada u okviru jednog velikog projekta uspostavili Romski informativni centar, kasnije smo dodali i ''Kali Sara''. Naš rad je fokusiran na zagovaranje za implementaciju strateških dokumenata koji su važne za manjine, pogotovo Rome. Radimo monitoring rada vlade na primjeni raznih programa i strategija i izdali smo više izvještaja. Jedan od važnijih jeste “Decade watch“ koji je izašao 2010. godine. Tome je prethodio jedan veći regionalni izvještaj pod pokroviteljstvom Fonda otvoreno društvo iz Budimpešte i Sekreterijata Dekade Roma. On predstavlja prve analize nevladinog sektora o tome kako smo ušli u period dekade te šta je urađeno po tom pitanju. 

 

 

S.B.: Mi smo radeći analizu implementacije akcionog plana “Obrazovnih potreba Roma“ 2010. za kantonalno ministarstvo obrazovanja u Sarajevu kada je ministar bio g. Suljagić, imali priliku da se sastanemo sa velikim brojem obrazovnih institucija i tada smo uočili više slučajeva diskriminacije. To je bio jedan od razloga da zajedno sa kantonalnim ministarstvom, a poslije se pridružilo i federalno ministarstvo te ostali projektni partneri, apliciramo Evropskoj uniji sa projektom koji mi evo sada zvanično zovemo “Zajedno za inkluzivno i nediskriminatorno obrazovanje u Kantonu Sarajevo“.

 

Ono što smo mi htjeli ostvariti ovim projektom jeste izrada mehanizama za borbu protiv diskriminacije u procesu obrazovanja. Zna se da imamo Zakon o zabrani diskriminacije BiH koji je generalan. Ali u procesu obrazovanja predstavnici obrazovnih institucija nisu legalisti i ne poznaju najbolje tu materiju jer je to specifična oblast i trebalo je detaljnije definisati šta je to diskriminacija u procesu obrazovanja. Nažalost, bilo je situacija da ljudi ispričaju šta rade i da oni to smatraju normalnom pojavom. Međutim kad su prošli prvih par treninga onda su shvatili da je to diskriminacija. Neki su to radili i iz najboljih namjera, nisu bili svjesni da je to diskriminacija.

 

 

S.B.: Ja ću se vratiti na ovaj projekat i šta smo mi pronašli, koja je percepcija diskriminacije te gdje ljudi najčešće griješe. Prvo, sam pristup obrazovih institucija je problematičan. Mi smo jedan slučaj diskriminacije pronašli zahvaljujući školi koja je prijavila taj slučaj gdje roditelji nisu mogli da upišu svoje romsko dijete i već su ga dvije škole odbile. Dolaskom u treću školu to dijete je upisano. Roditelji su željeli dijete upisati u najbližu školu jer tako bi trebalo da bude, ali dvije najbliže škole su odbile to iz razloga kao što je nedostatak mjesta, kašnjenje itd. 

 

Ali problem je ustvari bio da dijete živi u devastiranom objektu sa majkom gdje nemaju struje ni vode. Izuzetno su siromašna porodica koja je zbog svih dešavanja ostala bez krova nad glavom. Takvo dijete plus još i romsko dijete nema ni za hrane a kamo li da se lijepo obuče ili negdje okupa. I onda dođete u takvu situaciju da vas čisto zbog vašeg izgleda a onda i činjenica da ste Rom, odbiju primiti u školu. To je čista diskriminacija. Taj slučaj nam je prijavila treća škola koja je primila dijete i koja je u sklopu svojih prostorija organizovala sve da to dijete i kad dođe u školu dobije odjeću i užinu. Direktorica škole nam je rekla da je to dijete koje je prvo u školi i zadnje koje izlazi. On je toliko sretan što ima mjesto gdje je prihvaćen, a tu je i ona pozitivna atmosfera gdje njemu kao djetetu veliki broj potreba zadovolji škola koju pohađa. 

 

Druga je stvar sad što centri za socijalni rad ili neke druge relevantne institucije nisu u stanju pomoći ili imaju određene zakonske prepreke u tim nastojanjima. Jer naravno svi kažu da nema para da se poprave objekti, ili priča iz centra za socijalni rad da su sredstva ograničena. To je potpuno druga strana priče, ali u procesu obrazovanja, kada uvidite da neko nema sredstava ili načina za obrazovanje, onda neko mora da pomogne. To je bio jedan od slučajeva.

 

Sljedeća dimenzija pitanja jeste i šta se dešava kada se dijete jednom upiše. Opet je to bilo predmet diskusije jer su tokom boravka tog djeteta u školi bila dva incidenta. Prvo je bilo da se roditelji bune da ne žele romsku djecu u školi i razredu sa njihovom djecom. Čak je i policija morala da interveniše jer je jedan roditelj zahtijevao da romsko dijete ne bude u istim prostorijama kao i njegovo dijete. Drugi slučaj je bio kada je romsko dijete navodno gurnulo drugo dijete i onda je policija došla da istražuje zašto se to desilo. To su teške situacije za školu, roditelje a i dijete jer je pitanje kako se ko snalazi u takvim situacijama. Ne postoji mogućnost da neko dođe i kaže da samo zato što ste vi te i te nacionalnosti ne možete sjediti sa mojim djetetom. Na početku je taj roditelj pokušao i ostale roditelje vrbovati za svoju zamisao ali je direktorica intervenisala. 

 

 

S.B.: Sad je to pitanje kako će institucije reagovati u tim slučajevima i ko, šta i kako treba da radi svoj posao da bi se ti problemi riješili. Mora se znati kome je gdje mjesto u tom procesu te ko može da zaštiti školu i direktora obzirom da je direktor taj koji mora da pokrene kompletan proces. S druge strane, ministarstvo mora da zaštiti to dijete i njegove roditelje. Nažalost tu smo imali problem da je malo sistem zakazao. Ta škola nije dobila podršku od ministarstva a također ima i taj problem da ministarstvo obrazovanja sada nema ministra već mjesecima. To je ogroman problem jer kada pošaljete dopis ministarstvu vi možete mjesecima da čekate na njihov odgovor ili vam uopšte ne odgovore. S druge strane, sama intervencija policije u školama gdje su maloljetna djeca je kontroverzna jer oni treba da zaštite dijete a ustvari rade represiju i uzimaju izjavu od maloljetnog djeteta bez pristanka roditelja. To su sve slučajevi koji se dešavaju.

 

Ako idete još dalje, to je pitanje odnosa djece prema romskoj djeci koja s njima sjede u istim klupama. Imali smo slučaj da su neromska djeca, dvoje djece i to brat i sestra, tjerali romsko dijete da jede smeće svaki dan. Doslovice, gurali su mu otpadke iz kante za smeće u usta i tjerali ga da jede. Tom dječaku je dozlogrdilo i onda se on pobio i prebio tog dječaka koji ga je maltretirao. Onda je majka tog dječaka pokušala da okrivi školu zašto nije reagovala na vrijeme, a onda su tražili da se to dijete prebaci u drugu školu što se na kraju ustvari i desilo da bi se spriječila osveta nad ovim romskim djetetom. Brat i sestra koja su maltretirala ovo romsko dijete su ostala u školi jer su im roditelji osobe koje rade u obrazovnim institucijama. 

 

 

S.B.: Mi smo radili analizu nakon što smo prikupili osnovne informacije, i za te potrebe smo angažovali stručnjaka koji je na terenu koristeći metodu fokus grupa prikupio interesantne podatke i identifikovao vrlo konkretne slučajeve diskriminacije. Nažalost, ta socijalna distanca pokazuje gdje smo mi. Ja vam sad neću napamet govoriti o procentima, ali ako saberete odgovore roditelje na pitanja kao što su da li žele da njihovo dijete sjedi u istoj klupi sa učenikom iz romske populacije, ili da li bi dopustio da njihovo dijete bude u istoj školi sa pripadnikom romske populacije itd., vidit ćete da postoji veliki problem. Prema onome što ja znam i prema podacima koje sam dobila, ipak je skoro polovina odlučila i rekla da je njima najdraže da je pripadnik romske populacije što dalje od njihove djece. Tako da to nije samo izolovan slučaj već su to stajališta roditelja. 

 

 

S.B.: Vrlo rasističko. Kada je urađena analiza, mi smo bili vrlo iznenađeni. Znali smo da postoje slučajevi diskriminacije ali nismo znali koji je obim diskriminacije. Rad na projektu kao i aktivnosti na terenu su doprinijeli tome da su nas ljudi počeli zvati i prijavljivati probleme diskriminacije. Problem je taj da se ljudi s jedne strane prvo boje da izgovore riječ “diskriminacija“. U svih deset škola sa kojima smo sarađivali, njihova prva izjava je bila da kod njih nema diskriminacije i da oni tretiraju svu djecu istu. Onda smo im rekli da dokumenti koje smo izradili i ciljevi koje želimo ostvariti nisu isključivo fokusirani na romsku djecu, već na svu djecu koja pohađaju osnovnu školu. O problemima u školama se šuti i niko ne želi da istupi prvi i kaže konkretne slučajeve diskriminacije. Potrebno je da neko sa autoritetom ili neko ko se ne stidi dođe na sastanak i opiše problem. 

 

Evo jedan primjer toga. Bili smo u jednoj općini, jer smo mi organizovali sastanke po opštinama i pozivali obrazovne institucije. Jedna žena je kasnila na sastanak ali kako je ulazila u tu prostoriju a ja sam držala prezentaciju, ona je rekla da ima nešto da kaže. Bitno je napomenuti da su prije toga svi negirali da postoje problemi. Onda je ova žena počela vrlo otvoreno da priča i opisuje probleme, počevši od nastavnog kadra unutar kojeg ima problema, kao i da je veliki problem dodijeliti romsko dijete nekom od učitelja. Desi se situacija da imate pet razreda a sedam učenika romske nacionalnosti i pitanje je ko će dobiti drugo dijete, i to je bitka onda. Onda drugo, ima problem s roditeljima i tako.

 

Tako ona priča, i onda se ostali priključe. Uvijek je potrebno da neko prvi progovori i otvori priču. Ko ustvari može da odreaguje i ko ima obavezu da zaštiti osobu od diskriminacije te koji su to koraci koje mora poduzeti? Stvar se uvijek najčešće zataška jer je objašnjenje menadžmenta da je najbolje medijacijom riješiti problem. Ali šta se onda dešava? Niko drugi za to ne zna i zato je nama bio šok kada smo nakon dužeg rada otkrili mnogobrojne primjere diskriminacije jer se o tome šutilo i niko ne zna koliki je to problem. 

 

 

S.B.: Nažalost ista je situacija. To dokazuje naše dugogodišnje iskustvo u radu u ovoj oblasti. Bilo bi još poražavajuće sa procentima. Mi smo smatrali da je Sarajevo multikonfesionalan i multietničan grad, ali se na kraju pokazalo da to nije to to. Struktura građana se dobro promijenila, i stajališta i odnos jednih prema drugih je dobro promijenjen. Za neke osobe je neprihvatljivo sve što je drugo i drugačije. Odnos većine prema manjini pokazuje stepen demokratije, a ovo samo pokazuje da u ovoj državi nema tog demokratskog principa. 

 

 

S.B.: Radili smo izvještaj za ministarstvo i ja sam bila imenovana od strane bivšeg ministra g. Suljagića kao članica radne grupe da pratim implementaciju akcionog plana. Tu je problem način na koji se dođe do podataka te koliko djece i koje nacionalnosti u koju školu ide. Ja imam dozu skepse prema načinu na koji se popunjavaju upitnici, te da li zaista osobe koje popunjavaju upitnike stavljaju tačne podatke koje im roditelji daju što se tiče izjašnjavanja o nacionalnosti. Ali imate i problem da li roditelji žele da se izjasne kao Romi i to je jedan od velikih problema jer se ljudi stide i boje. Imali smo neki dan diskusiju na tu temu te zašto se djeca boje i zašto se ne žele izjasniti kao Romi. 

 

U procesu obrazovanja kada pričamo o implementaciji akcionog plana za romsku populaciju, najmanje se ulaže finansijski, jer vi imate grant od tri miliona koji se od 2010. plasira preko ministarstva za ljudska prava u razne oblasti ali ne i u obrazovanje koje nije na državnom nivou. I onda je pitanje šta drugi nivoi rade i da li obezbjeđuju ono što stoji u akcionom planu. Broj romske djece koja se upisuju, i broj romske djece koja završe školu, nažalost ne postoji jer imate problem identifikacije djece obzirom da nema ujednačenog sistema o tome ko identifikuje djecu i ko šalje poziv da se djeca upišu. Razni kantoni različito implementiraju strategije i neki su donijeli relevantne zakone a neki nisu. Čak ni pitanje predškolske nastave nije kompletno riješeno. 

 

 

S.B.: Postoji tu više nivoa reagovanja ovisno o nivou eskalacije problema, ali prva osoba koja treba zaštititi dijete su učitelji i nastavnici. Moja učiteljica je meni zauvijek ostala u lijepom sjećanju jer sam u njoj  imala podršku i imala je autoritet u školi i u odnosu sa roditeljima te je mogla osigurati da se ne dešavaju loše stvari. Mojim roditeljima je moje obrazovanje bilo važno i možda mojoj porodici primanja nisu bila velika ali ako je meni nešto trebalo za obrazovanje, oni su meni to uvijek nastojali pružiti. Bitno je da se u osnovnim školama djeci pruži svaki vid podrške i da se spriječi maltretiranje jer u suprotnom počet će mrzit školu i nikad ih više nećete moći privoliti da tamo odu.