Biti HIV pozitivan u Hrvatskoj

Iako ljudi nominalno nemaju negativan stav prema osobama koje žive s HIV-om, u Hrvatskoj su one još uvijek izložene diskriminaciji i to najčešće na tržištu rada i unutar zdravstvenog sustava. Jedan od njih je Saša, koji je u razgovoru za H-Alter otkriva s kakvim se sve iskustvima susreo od početka devedesetih kada je saznao da je pozitivan, piše portal H-Alter.org.

Iako su prvi slučajevi zaraze virusom HIV-a zabilježeni još početkom 1980-ih, u hrvatskoj javnosti se o ovoj problematici počelo govoriti tek desetljeće kasnije. Tih godina mediji su se raspisali o epidemiji virusa, što je mnogima koji spadaju u rizične skupine bio motiv da po prvi put odu na testiranje. Jedan od njih je Saša, tada tridesetogodišnji gej muškarac, čiji je pravi identitet iz razumljivih razloga ostao poznat redakciji.

Medicinsko osoblje u svemirskim odijelima

"Kada sam saznao da sam HIV pozitivan, doživio sam psihički šok. Budući da se tih godina jako malo znalo kako se virus zapravo prenosi, osjećao sam strah i tugu jer sam se bojao da sam već zarazio svoju obitelj i prijatelje. No kada mi je doktor objasnio čitav proces, laknulo mi je", prisjeća se, te dodaje kako su obitelj i prijatelji najnormalnije reagirali kada su saznali da je HIV pozitivan.

"Za koga sam i prije mislio da mi je pravi prijatelj, taj je ostao i nakon spoznaje", kaže u razgovoru za  portal H-Alter.org  danas pedesetdvogodišnji Saša.

No te sreće nisu bili ostali zaraženi koji su s njim dijelili bolničku sobu kada se prvi put teško razbolio.

"Kako u to doba još uvijek nije bila dostupna terapija, mojima je rečeno da neću još dugo živjeti. Budući da tih godina nitko nije bio dovoljno informiran, okruživalo me zaštićeno medicinsko osoblje, obučeno kao da putuje u svemir, a ostali zaraženi umirali su sami bez ičije podrške".

Iako kaže da je u recentnije doba javnost više informirana, pa su stoga i diskriminatorne prakse sve rjeđe, Saša smatra kako se HIV pozitivne osobe najviše diskriminira u radnom okruženju.

"Dok sam bio zaposlen, imao sam sreće što je moja šefica imala široke poglede na svijet pa joj nije smetalo što sam zaražen, no nisu svi te sreće", kaže Saša i prisjeća se da je njegova tadašnja poslodavka saznala za njegov status nakon što je doživio prometnu nesreću.

 "Anesteziologinja se nije držala liječničkog kodeksa pa joj je sve rekla", prisjeća se, te dodaje kako se u prošlosti često susretao s diskriminacijom unutar zdravstvenog sustava.

Časna sestra: Hvala Bogu da ga vodite

"Imao sam problema s pronalaskom liječnika opće prakse i stomatolozima koji me nisu htjeli primiti pod izgovorom da nemaju iskustva s HIV pozitivnim osobama. No najneugodniju situaciju doživio sam od časne sestre koja je radila u bolnici. Trebao sam biti primljena na liječenje, no kada sam priznao svoj status, nastale su komplikacije. Časna sestra, čija je zadaća bila svući pacijenta, skinula mi je samo cipele, a kada je saznala da me vode u drugu bolnicu, bacila ih je na mene i rekla: 'Hvala Bogu da ga vodite'".

Diskriminacija u hrvatskom društvu

Latica Mirjanić, psihologinja iz udruge HUHIV, smatra kako je diskriminacija još uvijek prisutna u hrvatskom društvu - od diskriminacije u obitelji, na radnom mjestu, u školi pa do u području stanovanja, ali još uvijek i unutar zdravstvenog sustava. "Iako ljudi nominalno nemaju negativan stav prema osobama koje žive s HIV-om, malo tko ne bi imao zadršku raditi ili živjeti pored osobe koja živi s HIV-om. 'Što ako...?' 'Nikad ne znaš...' i druge uobičajene isprike za diskriminaciju jednostavno nemaju svoje uporište u realnosti, jer u svijetu nije zabilježen niti jedan slučaj prijenosa HIV-a socijalnim kontaktom.

Iako bi češće izvještavanje medija o ovoj temi moglo doprinijeti daljnjem osviještenju javnosti, o njoj u hrvatskom novinarstvu i dalje vlada šutnja, a čemu doprinosi i strah od diskriminacije zaraženih osoba.

"Neizlaženje u medije jako doprinosi održanju statusu quo, pogotovo po pitanju stava javnosti i odnosa društva prema osobama koje žive s HIV-om", objašnjava Latica Mirjanić.

"Zaraženim bi bilo lakše kada bi mediji češće izvještavali o ovoj temi. Novinari navale u onih nekoliko dana uoči obilježavanja Međunarodnog dana borbe protiv AIDS-a, a onda nastupi zatišje do sljedeće godine. Također, žao mi je što jako malo zaraženih osoba želi progovoriti o svojim iskustvima", kaže Saša, koji tijekom cijelog našeg razgovora nije skidao osmjeh s lica. "Ne želim nikog opterećivati sa svojim problemima, ako ljudima mogu dati osmijeh, radije ću to napraviti nego da moraju slušati moje jadikovke", zaključio je.