Život u izolaciji
Većina žena koje su bile žrtve silovanja tokom rata u BiH danas žive u teškoj materijalnoj situaciji, izolaciji, suočene sa ravnodušnošću. Država nije obezbjedila odgovarajuće naknade, programe rehabilitacije, zapošljavanja, obrazovanja. Ovo su samo neki od problema koji su navedeni u izvještaju o položaju žena žrtava seksualnog nasilja tokom rata, koji će se predstaviti Komitetu za uklanjanju svih oblika diskriminacija nad ženama (CEDAW). Izvještaj je podnijela organizacija protiv nekažnjivosti TRIAL, zajedno sa još 12 nevladinih organizacija iz BiH.
A.S. je tokom rata preživjela – malo je reći – torturu i iživljavanje, koji su trajali mjesecima. Nakon što je uspjela da napusti grad u kom je bila zatočena, živjela je u kolektivnom centru. Nekoliko puta je pokušala da izvrši samoubistvo. Nakon što je i suprug uspio da izađe iz logora, došli su u Sarajevo. Dobila je status civilne žrtve rata i procjenu invalidnosti 100 posto. Invalidnina iznosi oko 510 KM mjesečno.
“Nemaš posao, nemaš krov nad glavom, ustvari, nemaš nikakvu egzistenciju. A bolesni i muž, i ja, i djeca. Djeca se školuju a nemaš marku da im daš. Stalna briga oko deložacije. Kažu: 'Moraš izaći iz stana za 10 dana', a gdje ću izaći?! I onda sam, opet, padala u krizu.”
Zahtjev za stan podnosi 2005. “Stan sam 'dobila' 2011. Rečeno mi je da uplatim određeni iznos u poštu, kako je prije išlo, certifikatima, a samo deset posto novcem. Međutim, tamo je taj šalter broj devet već tri godine bio zatvoren... Ja sam digla kredit, odnosno, podigla ga je druga žena, pa invalidninu koju primam, kao civilna žrtva rata, dajem toj ženi. I sada vraćam kredit i hranim se u narodnoj kuhinji, Merhametovoj”, kaže i dodaje: “Država kao država, samo nas vraća na to mjesto gdje si bio, odakle si došao, a kako da se ja vratim?! Ne bih se nikad vratila iz razloga što tamo još uvijek žive ljudi koji su meni to uradili...”
U narodnoj kuhinji imaju jedan obrok dnevno. Muž radi fizičke poslove, iako je i njegovor zdravlje ozbiljno narušeno. Djeca studiraju, nadaju se da će naći posao nakon fakulteta. ''Ja sam zadovoljna što sam koliko toliko izvela svoju porodicu na pravi put. Sve što se desilo, to nek' stoji iza mene, ja idem pravo, naprijed, i valjda će Bog nekad dati i mojoj porodici da ugleda svjetlost dana. Hranimo se u kuhinji, ali mene nije sramota, nek' je sramota našu državu!”
Pakao zakona i birokratije
U “Vodiču za civilne žrtve rata” navodi se da su osobe koje su preživjele seksualno zlostavljanje i silovanje posebna kategorija civilnih žrtava rata. Njihovo mjesečno primanje iznosi 514 KM. Da bi se osobi priznao taj status, i da bi ostvarila pravo na naknadu, potrebno je da dostavi uvjerenje udruženja Žena-žrtva rata, kao i odgovarajuću medicinsku dokumentaciju.
Međutim, mnoge analize i udruženja su ukazala na grešku u zakonu, s obzirom da je ostvarivanje prava žena silovanih u toku rata vezano za jednu organizaciju, u kojoj žrtva žrtvi, bez stručne osposobljenosti, uzima izjavu. Kasnije je zakon omogućio da potvrde i iz drugih saveza i udruženja mogu biti uzete u obzir za ostvarivanje prava.
No, važno je naglasiti da je riječ isključivo o socijalnim pravima – odnosno socijalnoj pomoći. Iznos te pomoći varira od kantona do kantona i, kako naglašava Selma Korjenić iz organizacije TRIAL, nekada nije dovoljan ni za liječenje, jer se većina neophodnih lijekova ne nalazi na esencijalnim listama u Federaciji BiH. To nije jedini problem.
''Jedan dio novca pomoći isplaćivala je Federalna vlada, a drugi kantoni. Prije otprilike pola godine u Tuzlanskom kantonu došlo je do internih problema, i žene pola godine nisu primale ništa. Tek sada počinju primati zaostale naknade. Zatim, bilo je problema i sa službenicima u kantonalnim institucijama. U Unsko – sanskom kantonu je 3-4 godine jedan službenik 'provjeravao' žene, išao im na vrata i ispitivao komšije: 'jel' ovdje živi silovana žena?' ?! Konačno je otpušten,'' kaže Korjenić.
Zakonodavstvo Republike Srpske uopće ne priznaje žene žrtve silovanja ili drugih oblika seksualnog nasilja kao posebnu kategoriju žrtava. Poput ostalih civilnih žrtava rata, moraju dokazati najmanje 60% oštećenja organizma. “Ako ste seksualno zlostavljana žena i živite u RS-u, a prije toga niste živjeli u Federaciji i niste uspjeli ostvariti svoje pravo, u RS-u nemate nikakva prava.Te žene su sasvim zaboravljene”, kaže Korjenić. Rok za ostvarivanje statusa civilne žrtve rata bio je precizno određen: januar 2007. Naša sagovornica naglašava kako je riječ o vrlo diskriminatorskoj odredbi.
Selma Korjenić, organizacija TRIAL
Procesuiranje ratnih zločina koji uključuju seksualno nasilje je na vrlo niskom nivou, a provedba Državne strategije za procesuiranje ratnih zločina manjkava i spora. Klima nekažnjivosti, uskraćivanje osnovnih ljudskih prava, neprepoznavanje u zakonu, u velikoj mjeri utječu na to da žene žrtve seksualnog nasilja i silovanja ne žele da se vraćaju u mjesta u kojima su prije rata živjele.
Oživljavanje trauma
“Što se tiče položaja žena žrtava rata u Tuzlanskom kantonu, ostavljene smo po strani, naše žene još uvijek žive u kolektivnom smještaju, u neadekvatnim uslovima... Sve to vraća u prošlost, oživljava traume koje pokušavamo da liječimo”, kaže Mirsada Terzić, predsjednica Udruženja za pomoć žrtvama i preživjelim seksualnog nasilja u ratu “Naš glas” iz Tuzle, koje je osnovano prije godinu dana.
U kolektivnom smještaju u Mihatovićima kod Tuzle danas živi 15 žena žrtava silovanja u toku rata, uglavnom sa područja općina Zvornik i Srebrenica. “Mi nismo toliko moćno udruženje da bi pomogle sve njih, da bi nekome obezbijedile da izađe iz kolektivnog smještaja, da napravi sebi kuću. Imamo među njima i ženu čija su djeca teško oboljela, karcinom. I sin i kćerka. Nikad nam se niko nije obratio, ni iz Ministarstava, ni iz Vlade TK da učini nešto za tu ženu, a ona je žrtva rata”, ogorčena je Terzić.
Ipak, u protekloj godini su uspjele da ostvare pravo na zdravstvenu zaštitu, kao i da imaju psihijatra na raspolaganju svaki dan. Udruženje “Naš glas” broji 35 članica. “U našem kantonu je registrovano 130 žena, mi ne vršimo pritisak, znate da u Sarajevu ima Udruženje Žene žrtve rata. Žene se jednostavno boje da bi mogle izgubiti tu naknadu, ne shvataju da je to državna naknada, da to nije ni od kakve organizacije...”
Program za poboljšanje položaja žena žrtava seksualnog nasilja
Populacijski fond UN-a (UNFPA) u BiH i Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice BiH rade na izradi programa koji bi ženama žrtvama silovanja i seksualnog nasilja obezbjedio resurse za rehabilitaciju, resocijalizaciju, obeštećenje i socijalnu reintegraciju. Pred Vijećem ministara BiH i državnim parlamentom je odobravanje, odnosno usvajanje nacrta programa.
No, program, kao što je slučaj i sa zakonima, mora dobiti mišljenja entitetskih vlada da bi ga razmatralo Vijeće ministara, odnosno Parlament BiH. S obzirom da se, u odnosu na logoraše, radi o malom broju žena, očekuje se da mišljenja entiteta budu pozitivna. A onda, za provjedbu programa, treba sačekati još godinu – dvije.
U međuvremenu, treba preživjeti dan.
